Baš kad čovjek očekuje da će uživati u miru jer su djeca konačno počela da rade i da se ponašaju odraslo, iznenada ti saopšte da će brzo dobiti dijete, a da nisi ni znala da imaju u planu porodicu. A još uvijek žive s tobom!

Šta učiniti kad ti dijete iznenada saopšti da će dobiti dijete?

Moja djeca su davno odrasla, bar što se tiče rodnog lista. Sin je ljetos napunio 31 godinu, kćerka duboko gazi dvadestosmom i, da je sve kao što nije, muž i ja bismo davno imali bar malo psihičke slobode i duševnog mira.

Kad sam ja imala 31 godinu, svi su me smatrali zrelom ženom i majkom, i ja sama sam gledala na sebe kao osobu kojoj je mladost prošla i koja treba da stiče za stare dane.
U dvadesetosmoj, godinama moje kćerke, bila sam već četvrtu godinu u braku, sin u ruci a kćerka u stomaku i već sam godinama bila u svom vlastitom domu.

Smatrala sam i normalnim pomagati roditelje, i novčano i fizički, odgojena tako da je jedina mogućnost u našem odnosu ta da ja pomažem njima. I naravno, činilo se sasvim razumljivim da će tako biti i meni, kad moja djeca odrastu.

Kakva su moja djeca?

Pružali smo im sve što smo mogli, muž i ja nismo bili individualci, otkako su se oni rodili; pretvorili smo se u mamu i tatu, zaboravili sve svoje snove i ispunjavali njihove.
Kad su otišli na fakultet, mislila sam da će sve to trajati još malo i da ćemo bar u petoj deceniji naći vrijeme da konačno budemo MI.

Sin se vratio već nakon dva mjeseca, obrazloživši da ne može bez nas, hrana je grozna, fakultet ima i ovdje, nedostaje mu sve i slične gluposti.

Pauzirao je tu godinu, brojao leptire u zraku i obišao sve diskoteke i kafiće koji postoje. I to je bilo normalno, mlad je, godina gore-dole, nadoknadit će se sve, osim života.

Nastavio je iduće godine, ali mu je trebalo još šest godina da završi, stalno objašnjavajući da ne žuri, posla i onako nema, a troši puno manje od sestre koja je u glavnom gradu. Da to nije istina, nisam govorila ni mužu ni kćerci. Svaki dan mu je trebalo novaca za gluposti i ja sam davala koliko sam mogla, sretna kad me poljubi i kaže da sam njegova najbolja i mama i prijateljica.

Mijenjao je djevojke, uporno ih dovodeći na upoznavanje, iako sam tražila da nas upozna samo sa „onom pravom”.
I kćerka se za to vrijeme vratila, oboje su diplomirali iste godine i mi smo bili presretni roditelji najbolje djece na svijetu.

Pogledajte i ovo:  Šta danas znači riječ stil ili ”imati stila”?

Kćerka je uskoro našla posao u mikrokreditnoj organizaciji, plata loša ali je radila i imala osiguranje i staž. Prvog mjeseca je dala simboličnih stotinu KM „za hranu”, ona koja je toliko pojela za dva-tri dana, jer je vječito bila na nekakvim dijetama i bacala naše pare na pahuljice, piletinu, hrpu tableta i nadomjestaka za ručak.
Nasmijali smo se i vratili joj tu stotku što joj je bio signal da više i ne pokušava.

Šta sve dozvoljavamo svojoj djeci i dokle?

Sin je malo konobario, malo radio po turističkim firmama kao vodič, a onda dobio posao u osiguranju, sa dobrom platom i pozicijom. Mislili smo da je sada sve došlo na svoje mjesto, sad će bar on doprinositi budžetu, jer su oboje sve više tražili, više sam vremena prala, kuhala i peglala, nego kad su bili mali.

Ali se moj „najbolji prijatelj i sin” nije čak ni trznuo da da bar onu stotku, čak je ispričao o odvratnim roditeljima njegovog druga kojima on svaki mjesec mora davati 300 KM od plate.

Mi smo klimali s razumijevanjem, mada i nisam razumjela ništa: i on jede, tri puta više od nas, za deterdžent na njega potrošim također duplo, a naše auto je naše samo kad se treba registrirati, naliti benzin ili popraviti nešto. Mi i danas dajemo našim roditeljima svaki mjesec, trebalo nama ili ne!

Gurali smo nekako, muž i ja nismo ljetovali godinama, ali smo zato otplaćivali kredit kćerci za auto a njemu, da ne bi bilo nesuglasica među njima, davali gotovo isto toliko.

I nikome se čovjek nije mogao požaliti, moj otac je govorio da smo mi krivi, mama je tvrdila da su divni jer niti piju, niti puše niti se drogiraju, dok je svekrva smatrala da su to najbolja djeca na svijetu.
To što im je i u tim godinama davala pare kao da im je deset, za nju je bilo najnormalnije.

Kako sam saznala da ću dobiti unuče

I sve bi trajalo dok ne umrem, da djevojka mog sina nije ostala trudna.

Zabavljaju se već dvije godine i sviđa se i nama, draga je i pametna i zna kako s nama oboma (lijepa riječ, šutnja kad joj nešto ne odgovara ili skretanje teme ako je upitamo nešto što ne želi odgovoriti). Kod nas je često, ne izlaze više mnogo i pretpostavljali smo da će se vjenčati.

Pogledajte i ovo:  Iznenadne posjete rođaka: radost ili neugoda?

Kad kažem vjenčati, mislim na stvaranje vlastitog doma i porodice, ne useliti k nama!

Došli su sinoć oko devet i, umjesto u njegovu sobu, ušli kod mene u kuhinju. Pošto uvijek samo doviknu „mama, mi smo” i prođu, znala sam da je nešto važno.
„Mama, sjedi, imam ti reći super vijest”, rekao je moj sin a ona se značajno smješkala. „Bit će ti drago!”

Sjela sam i znala da mi neće biti drago.

Moja djeca nemaju pojma o meni i ocu, ne zanimamo ih kao osobe, već samo kao roditelji, znam to i po poklonima koje dobivamo za rođendane, po pričama za koje misle da će mi biti interesantne, po činjenici da stalno napominju, „što je to kupila ili kupio tebi, tebi to ne treba”?!

„M…je trudna, treći mjesec!”, gotovo je uzviknuo a ja se nisam ni pomakla.
Nemam pojma jesam li se tada obradovala, želim unučad, bar hrpu njih, ali nisam sigurna da sam tada išta osjetila.
Nisam pitala ni onu glupost poput „kako, otkad” i slično, šutila sam i oboma je pomalo nestajalo osmijeha.

Znala sam da je i muž čuo, čitao je novine u dnevnoj sobi sa smanjenim tonom televizora, ali sam znala i da će reagovati tek kad ona ode i kad nas dvoje budemo sami.
Uvijek je htio biti neutralan, sve što ima protiv djece govorio je meni, da bi on ispadao dobar otac a ja ona koja se dere i vrišti za gluposti.

Kroz glavu mi je letjelo hiljadu misli, gdje će živjeti, šta su zamislili, kako će sve to biti, ona ne radi…

Nasmijala sam se, konačno, to je ipak lijepa vijest. I kad sam čestitala oboma, povratili su radost i pričali o doktoru, o imenima koja su smišljali i shvatila sam da već duže znaju za to. „Pa šta ste odlučili”?, upitala sam. „Kako ćete, gdje ćete?”

„Pa zato smo i došli večeras, mislimo da je najbolje da budemo ovdje. Kod njenih nema mjesta, stan je premalen, a ovdje je i ona domaća. Možemo srediti moju sobu, dodamo samo dječji krevetić i to je to! Za početak. Šta misliš?”, upitao je iako ga moje mišljenje očito nije ni zanimalo.

U momentu sam se sjetila dječjeg plača, neprospavanih noći, pelena i sve one ljepote koja ide uz malu bebu.

Pogledajte i ovo:  Studenti koji žive u staračkom domu sa starijima

Šta mislim? Mislim da je to najgora jeb..a ideja koja bi mi se svidjela! Mislim da je divno imati unuče, ono koje raste u svojoj kući i koje viđam svaki dan, ali koje ne odgajam!

Mislim da sam odgojila dvoje i, očito, ne baš s velikim uspjehom da bih pokušala ponovo!

Mislim da je jedna kuhinja stvorena samo za jednu ženu i da i dalje želim svu svoju slobodu u vlastitoj kući!

Mislim i da ne želim još dvoje dodatnih u ovom već pretrpanom stanu!

Mislim i da to ne bi trebalo da bude moja, već njihova briga i da su mi posao, briga o već dobro starim roditeljima i svekrvi i njih dvoje već preko glave i da želim pobjeći i od njih i od kuće i od života!

Mislim svašta, ali ne govorim ništa.

„Vidjet ćemo, za sada ne znam. I sestra ti je tu, i otac, ne pitam se samo ja! Neka sve ovo prenoći, ne mogu donositi nikakve odluke ovako na brzinu.”

„Ali mama, pa tu nema šta misliti! Zamisli samo, unuče! Imaću svoje dijete!”, rekao je to kao da je napraviti dijete zadatak koji ne može obaviti svaka budala.

Kao da mu je petnaest, kao da ne bi trebalo da bude zrela osoba koja misli na sve posljedice i odgovornost oko djeteta.

Šta učiniti a da ne povrijedim nikoga?

I šta mu reći, kako žonglirati da se ne naljuti kad ne pristanem ili kako s kćerkom koja će biti bijesna, ako pristanem?

Šta učiniti da ugodim oboma, jer je očito da ja više nikada neću moći niti ugoditi niti biti bitna samoj sebi?

Preda mnom je neprospavana noć: nemam snage da budem kao moj otac koji uvijek govori da ugodim sebi, i onako će neko biti nezadovoljan, ma šta ti uradila!

Nemam snage niti da ugodim sinu, jer ako to uradim, unesrećit ću i kćerku i sve nas!

A ako odbijem, sin mi nema toliko zrelosti da shvati razloge i bit će prekasno kad bude počeo shvatati!

Prokletstvo, život uvijek stavlja pred nas stvari koje ne očekujemo, uvijek nam se nešto ispriječi na putu i ne znam da li je gore to što svi od mene traže odluku ili to što ću na kraju ipak morati odlučiti…

Pišite za nas

Postanite autor! Pišite o onome što volite i znate i objavite na našem blogu. Za detaljnija uputstva klknite ispod.