Kako proteza postane najvažniji modni dodatak

Putešestvije moje proteze ili kako proteza postane životno važan dodatak!

Ne postoji niko ko se lako miri s gubitkom zubi ili navikava na parcijalne proteze. Svi ih mrze, ali ako kakvom nezgodom ostanete bez njih, shvatite da Vam te proteze znače najvažniji modni dodatak.

Od svoje pedeset i neke nosim parcijalnu: gornja vilica mi je uvijek bila OK, što znači da imam mostove i manjak 5 zubi. Umnjake sam izgubio čim sam ih dobio a desnu šesticu i obe jedinice u pedestim, ali su mostovi sve to sredili početkom moje pedesete. Onda sam krajem pedesetšeste imao probleme s donjom vilicom i završio sa svega četiri zuba u njoj. Namučio sam se k'o žuti dok mi je stomatolog napravio parcijalnu koja se kači za ta četiri zuba i djeluje prirodno.

Ali to što djeluje prirodno ne znači i da jeste kao prirodna: uvijek mi je smetala, žuljala i, čim bih ostao sam, vadio sam je sa olakšanjem iz usta. I naravno, mrzio je iz dna duše, ali za usadjivanje nisam nikada imao ni love ni želje, a bez nje ni sam sebe ne bih mogao gledati!

A onda sam stigao juče na Jadran, poslije tačno četiri godine pauze od godišnjeg ljetovanja: sin je uplatio meni i ženi da mu povedemo djecu, a i nama koji dan na suncu neće faliti, pa smo sretni sjeli u auto i polako došli do Podgore. Da ne duljim, mala gnjavaža s djecom u autu, malo povraćanja, malo čekanja na graničnom prijelazu i – stigosmo sretno na lijepi plavi Jadran.
Mislio sam da sve mora izgledati ljepše nego ikada, nakon toliko čekanja i želje, ali želje ovaj put nisu uljepšale ništa: SKUPO, to je jedino što smo uveče zaključili, skupo i bučno, iako je početak septembra. Djeca su našla sebi zabavu oko svih onih gluposti koje isisavaju novac i, kad su ispuhali svu energiju, zaspali kao pokošeni, onako kako djeca naglo ispušu. A žena i ja smo se istuširali i sjeli na balkon da dodjemo sebi. Naravno, odmah sam skinuo donju protezu da odahnem bar dok unuci spavaju jer me nikad nisu vidjeli bez zubi. Unatoč godinama, i dalje se sjećam da mi se proteza gadila kad sam bio mlad i, iako svi znamo da je to samo komad plastike, svako ko je nema osjeća bar malo užasa kad je vidi izvan usta. Ni ja sam ne gledam tudje, mada se čovjek navikne ama baš na sve…

Vjetar je piruckao, čulo se more ispod nas, mirisi su opijali i mi smo ušli u sobu da nadjemo nešto za pregristi na balkonu, prije spavanja. Ma nisam bio odsutan ni dvije minute, a kad sam se vratio na balkon, sve je bilo na stolu osim kesice sa mojim donjim zubima. Najprije sam pomislio da sam je ostavio u sobi, čuvam je noću u specijalnoj kutijici i vjerovao sam da sam je u neznanju već spakovao. A onda, kad sam pregledao sve površine i podove, kad mi se i žena pridržila i kad smo prevrnuli čak i djecu da vidimo da nije ispod njih, shvatio sam da je morala pasti s balkona. Opet, vjetar nije bio tako jak da je odnese, ima u njoj i metala i plastike u kojoj su dva prednja zuba i po dva krajnja kutnjaka, ali…ko zna koliku težinu može ponijeti ovo morsko govno od vjetra?

Smrznuo sam se: pojaviti se krezav na plaži nije dolazilo u obzir! Jesam star i nikakav, ali čovjek ima neko dostojanstvo bar dok ima zube u vilici! Dosta što te gledaju kao šupka kad si star jer odmah misle i da si matuh i nemoćan, ali ako si još sa rupom od dva zuba u donjoj vilici ( koja se kod mene baš dobro vidi, jer mi je takva gradja vilice) onda si i odlična meta za zezanje!

Doslovce sam sletio niz stepenice i pred prozorom pokušavao da vidim ima li šta u travi…vratio sam se po telefon, svijetlio, tražio, bio mokar od znoja, ali je grmlje bilo mirno i prazno, po travi koji opali list i – ništa. Moja donja parcijalna je nestala u noći kao da su je vještice odnijele na metli. Nije se više čuo ni vjetar, odnio je što je htio i sada stao…

Bio sam nasekiran, mrtav umoran, nikakav, i žena i ja smo tražili čas u travi a čas na balkonu naše sobe koja je bila u prizemlju i direktno nad ovim travnjakom. Ništa! Samo jebeni zrikavci ili kakvi već insekti, komarci i ini gmižući stanovnici jadranske obale…A ja sam već zamislio kako je preda mnom samo besana noć i čekanje da odem do Makarske čim svane i tražim prostetičara – čarobnjaka koji će mi uzeti i zadnju paru za dva prokleta zuba. Kutnjaci mi i ne trebaju dok ne dodjem u Sarajevo.

Moja žena je uvijek bila smirenija od mene. Ne mogu ni zamisliti kako joj je bilo dok je na recepciji molila da ujutro radnici koji kose travu pogledaju da tu nije NJENA parcijalna, iako je nije znala ni opisati! A moram priznati da su bili jako ljubazni jer se ona vratila u sobu i rekla mi da će neki njihov radnik sići dole za petnaestak minuta s baterijom da odmah potraže.
Ja sam samo sjedio uništen, nisam ni došao sebi od trena kad sam izgubio plastiku koju sam mrzio a koja mi je sad bila važnija od svega. Bože, od najmržeg dodatka mojem jutarnjem obredu parcijalna postade najvažniji modni detalj moje opreme!

Žena me smirivala, rekla da ćemo je ili naći ili sutra napraviti nešto na brzinu, ali pomisao da me unuci, djeca i čitav nepoznati svijet gleda potpuno ogoljelog bez zubi činila se kao najgore poniženje na svijetu. Šutio sam i pušio, nemajući snage da išta kažem.

Žena je uskoro otišla i za par minuta su ona i čovjek s velikom baterijom šarali travom ispod balkona. I dalje sam sjedio bez pokreta, ubijedjen da sami Bog ima nešto lično protiv mene, kad mi je ovo priuštio…ona stara- jedna repa u sto ljeta, a i ona crvava…Ma živa istina!

A za manje od minute sam čuo radnika kako kaže “evo je” i moja žena je slavodobitno držala moju najgoru noćnu moru u ruci. Jebena proteza je ležala na mjestu koje sam sto puta pregledao kao da se zavukla u travu i postala nevidljiva na pola sata, samo da mene nasekira…ili da shvatim da, ma kako je mrzio, ne postoji ništa što mi momentalno može toliko oduzeti dostojanstvo, kao ona!
Nisam se mogao ni radovati, žena je dala 20 eura čovjeku, meni moju parcijalnu koja je bila apsolutno čitava, kao da se samo poigrala sa mnom! Oprana, spakovana i spremna sad može biti mirna jer je više nikada neću ispustiti iz ruku…čovjek se mora pomiriti i sa stvarnošću i sa starošću, pa kako je mrzili. Ništa ne traje vječno, ni mladost ni naši zubi niti sam život…a kako ne možemo to promijeniti, moramo prihvatiti svaku pomoć koja nam pomaže održati makar privid dostojanstva!

Danas smo se smijali na plaži: žena kaže da je imala rješenje i da je nismo našli: obukla bi burkini na plažu, svi bi se razbježali i ja bih mogao i bezub uživati u suncu i moru. Sva sreća da u Hrvatskoj burkini nije zabranjen, iako bi ona i tada nešto smislila. Moja žena je veće čudo od moje proteze, uvijek ima rješenje za svaki problem, dok ja, kao i svi Bosanci, uvijek imam problem za svako rješenje...

Ali jedno znam: ma kako stari, zubi u ustima su obavezni IN modni dodatak! Welcome home, moja parcijalna, više te nikada neću podcjenjivati!

Vaš komentar