Select Page

Odnos svekrve i snahe u 21. stoljeću

Odnos svekrve i snahe u 21. stoljeću

trudnicaMoj sin i njegova djevojka su tražili stan mjesecima i čudim se da su ga i našli, jer su htjeli i da bude dobro sređen i na dobroj lokaciji a uz sve to i jeftin. Pošto je ona već u osmom mjesecu trudnoće, bilo je i krajnje vrijeme da ga nađu, iako su sve do nedavno mislili da će živjeti s nama. Kad sam mu lijepo objasnila da nema govora da se njih dvoje ovdje usele (vidi članak), najprije se durio gotovo čitav mjesec, iako je poslije i sam rekao da je bio „pomalo bezobrazan”.

I muž i kćerka mi tvrde da su od prvog dana tražili stan u našoj blizini, iako i sin i buduća snaha to poriču i tvrde da je sve slučajnost. Uglavnom, od 1. maja useljavaju u trosoban stan u susjedstvu koji je navodno samo 300 KM, iako ne znam kako to može biti „samo” i kako su ga uopće i pronašli. Da im ne treba toliki stan, znamo svi, ali je moja buduća snaha tražila dobru i dobro opremljenu kuhinju i taj je jedini odgovarao.

 

Šta se očekuje od mene kao svekrve?

 

Zamislite samo mog šoka kad nas je njen otac pozvao na ručak i upoznavanje! Nakon par minuta brbljanja radi brbljanja i neugode koja prati sve početke upoznavanja, rekao je kako se nada da ću im biti stalno pri ruci, jer ona nikada u svom životu nije ni tanjir oprala, a kamoli nešto skuhala!

Majka joj je umrla dok je bila u osnovnoj školi i otac je odgojio kao pravu princezu koja niti ima posao niti šta radi po kući. Naravno, ni moja djeca, iako imaju oba živa roditelja, nisu ništa bolja, osim što smo ih uspjeli zaposliti, ali se moja kćerka i ne udaje niti traži najopremljenije kuhinje za iznajmljivanje.

„Hahahah”, smijao se moj muž, „pa zašto je onda tražila opremljenu kuhinju?! Mogli su lijepo uzeti i garsonjeru, ako se neće hraniti kod kuće!”

Naravno, ja se nisam oglašavala. Znam da bi slična situacija čekala i neku ženu koja bi bila svekrva mojoj kćerci, s tom razlikom što sam ja još živa i mogu pomoći.

Ali kako se pomaže snahama? Na vlastitu djecu mogu galamiti, neće se naljutiti, mogu im prevrtati po prljavom vešu slobodno, ako to uradim njoj, još će pomisliti da je špijuniram! Sve što budem rekla kritički, onako kako stalno govorim svojoj djeci o neurednosti i njihovoj nespremnosti da preuzmu bilo kakvu obavezu u kući, ispadaće i zvučati kao kritika nje same, kao moja nespremnost da je prihvatim i volim. Mada, i Bog zna, bila sam spremna sam da volim svaku djevojku koju voli i moj sin, ako ništa a ono zato što će mi bar jedan zadatak skinuti s leđa. Niko od nas i ne računa da će, u stvari, dobiti samo još jednu novu brigu.

Vjerovatno bih cijelo popodne provela najviše šuteći, da nije dodao i rečenicu: „I naravno, siguran sam da ćete joj pomoći oko bebe! Ja sam muško, ne znam ništa, a ona je tako smotana… Bebe traže puno, znate i sami!”

beba-place„Znam”, rekla sam sad prilično glasno. „Odgojila sam svoje sa sedam godina manje nego što ima ona! I nisam znala ništa o bebama prije, koja to žena zna? Sve naučimo uz djecu, tako će i ona. Ne radi, ima slobodnog vremena na bacanje, a bebu su pravili bez mene, neka je tako i podižu!”

Htjela sam ustati, ali mi je muž stisnuo ruku pod stolom: „Ma Lejla ne misli tako, naravno da će pomoći!”, rekao je a ja sam odmah dodala:

„Lejla misli tako! Znaš da nikada nisam bila ljubitelj beba! Divne su, slatke i medene, imaju prelijep miris i preslatke su na sat vremena! Ali bebe plaču, nesnosno i bez prestanka, čini mi se da se više nikada nisam naspavala, nakon rođenja vlastitih! A ko je nama pomagao? Pričuvali su ih ponekad moji roditelji, ali sam sve radila sama! I ne mislim to ispočetka pod stare dane, da sam sposobna da odgajam dijete, vjerovatno bih još bila i sposobna da ga sama rodim!”

Naravno, poslije smo smirili situaciju, muž je pričao o problemima koje smo imali sa kćerkinim spavanjem sve do njene pete godine, o tome da se radujemo unučetu i da više ne vjerujemo u procjenu da će biti dječak jer su ljekari najprije govorili da je kćerka, o svadbi i činjenici da će se vjenčati samo uz kumove i nas četvero, njen otac i nas troje.

 

Šta ja očekujem od snahe

 

Iako nisam zamišljala da ću tako ženiti sina, na kraju mi se to i dopalo. Sve su svadbe iste, Balaševićeva „parada pijanstva i kiča”, svi potroše bogatstvo a ljudi pričaju samo o tome šta nije valjalo…
Sem toga, on nema ništa ušteđeno a ona i nije nikada radila, pa bi sav teret svadbe i pao na nas i njenog oca. Iako sam uvijek bila spremna na taj trošak jer se sin jednom ženi (bar se nadam!!!), oni su kategorički odbili.

„Ne želim hrpu nepoznatih rođaka niti tvoje i tatine radne kolege na svom vjenčanju! Ako imate para, dajte ih nama, trebat će nam uskoro!”, rekao je moj sin i nas dvoje smo i sami shvatili da je to pametno. U dubini duše, ipak, oboje žalimo što prave svadbe neće biti…

I sad čekamo svadbu naredne subote a onda maj i unuče…Stalno tvrdim da ću pomoći malo, iako sam svjesna da će to morati biti puno više od onog što sam zamišljala.

Uvijek sam mislila da ću sa snahom imati lijep odnos, da se neću morati uplitati ni u šta jer sam po prirodi na ženskoj strani i znam da je gotovo sva težina braka na njoj!

Moj sin je trebalo samo da zamijeni jednu kuharicu i spremačicu drugom, takvi su brakovi bili do sada! Ali sada, ako budem morala preuzeti dosta dužnosti, kako mogu ja ili bilo ko očekivati da ostanem nepristrasna i da se ne petljam u taj brak za koji samo Bog zna na šta će ličiti! Sem toga, moj sin je živi primjer da ni svoju djecu nisam baš dobro odgojila, zar neko uopće želi da mi pruži šansu da upropastim još koje dijete?!

 

Kakvi su današnji mladi ljudi

 

Naravno, ne mislim da su moja djeca lošija od svojih vršnjaka, naprosto je naša cijela generacija previše razmazila svoju djecu i dopustila im da rastu bez ikakvih obaveza, nespremni da pomognu čak i sebi a pogotovo ne roditeljima i ubijeđeni da im i otac i majka neprestalno moraju biti pri ruci.

Previše ovise od nas u svemu, finasijski, fizički i psihički, prečesto traže savjete o stvarima koje bi oni trebalo da znaju bolje… Ponekad se pitam da li će ijedno od njih ikada sazreti: sin se ponaša kao školarac, bez obzira na činjenicu da će ove godine napuniti 32. Ni on ni kćerka nemaju pojma o samostalnosti niti o činjenici da struja, voda, plin, grijanje i kanalizacija nisu besplatni. Iako oboje rade, plaću zadržavaju za sebe, hrane se i peru s našeg budžeta i opet stalno pričaju o besparici i stalno su u minusu. A kćerka je prilično slična mojoj budućoj snahi, razlika je samo u činjenici da ni ne pomišlja da se uda jer joj je, kako kaže, ovako super!

Kolegica na poslu mi je pokazala članak u Azri, nešto o tzv milenijalcima, generaciji u koju spadaju i naša djeca: navodno su svi isti, pametniji od svih ranijih generacija i puno štedljivi, stanuju kod roditelja i kasno se žene, znaju tačno šta hoće od sebe i drugih, štede novac za sebe i putovanja…

Ispada, u stvari, da su samo sebičniji, jer bi svako od nas mogao uštedjeti ako ne plaća sopstvene račune. A kako izgleda, moja generacija plaća i svoje i dječje i roditeljske, a i račune unučadi! Pošto smo očito „posljednji Mohikanci”, vjerovatno će naša djeca duboko i gorko žaliti, kad nas više ne bude… A najverovatnije i čitav ljudski rod jer se više nikada neće naći tako luda generacija, kao što je naša, da četiri uzastopne generacije porodice nosi na svojim plećima!

 

Stvarnost današnjeg odnosa svekrve i snahe

 

porodica-visak

Mlada porodica treba samostalnost, djedovi i bake također

 

Sada znam da je 21. stoljeće promijenilo iz korijena sve odnose unutar porodice. Ni ranije se žene nisu petljale u brakove svoje djece, osim ako su živjeli u zajednici, pa je sukob između dvije žene u jednoj kuhinji uvijek morao biti prisutan. Vjerovatno odatle i potiču sve one ružne priče o svekrvama i punicama koje su vještice, iako ja znam jako malo osoba koje su to iskusile na svojoj koži.

Moja svekrva je divna, uvijek spremna da pomogne, nikada se nije petljala oko odgoja djece ili mog vođenja domaćinstva i više me nervirala moja mama koja je redovito otvarala frižider da vidi „čime ja to hranim jadnu djecu”. I bila sam sigurna da ću i ja biti takva, svekrva koja rijetko dolazi u posjetu ali rado prima njih, kada dolaze, majka/nana djeci koju ću uvijek rado pričuvati na par sati, osoba koja neće pričati o vrlinama svog sina jer znam da ima i dosta mana! Neću ništa govoriti o odgoju djece, o tome da li treba da doji ili ne, pogotovo ne ništa o tome kako smo mi podizali djecu!

I znam sigurno da su sve moje vršnjakinje kao ja: previše smo dobro obrazovane da bismo se petljale u njihov život a, što je važnije, još uvijek intenzivno živimo svoj vlastiti, ne dopuštamo sebi da život prolazi kraj nas zato što nam više nije dvadeset! Znamo dobro da naša djeca nisu naše mlado ja već osobe sa svojim vlastitim željama i životima i mi ih rado puštamo da te živote prožive, kako bismo konačno i mi mogle početi živjeti svoj!

 

Zašto je danas najteže biti svekrva i punica

 

A eto, kao da su se i snahe promijenile: očito znaju da im se nećemo petljati u život pa žele da se angažujemo oko obaveza koje dolaze s brakom i djecom; moja je čak bila spremna i useliti k nama jer je shvatila da nikada nismo ušli u sobu kada je u posjeti, a ja i inače ulazim u sobe svoje djece samo kad ih pospremam… Možda sam i sama previše voljela i volim svoju privatnost, pa i privatnost drugih smatram svetinjom.

Ali baš zato, nemam pojma kako uskladiti ono što oni očekuju od mene, a da istovremeno sačuvam i njihovu i svoju privatnost? Nekada je sve bilo jednostavnije, ukloni se sinu iz života što više možeš i bićeš najbolja svekrva na svijetu! Punice su više pomagale jer su željele pomoći vlastitoj kćerci, ali su i tada zetovima većinom smetale.

Danas i nema te razlike, jednako se očekuje i traži od obje: vaspitavajte i čuvajte djecu kad god to možete i koliko možete a istovremeno budite što manje vidljive! Čak ni Hudini ne bi znao kako danas biti punica ili svekrva!

O autoru

Lajla Pašić

Lejla Pašić, ekonomistica, rođena u Sarajevu 1957. Radi kao brand manager, ali i kao dopisnik mnogih blogova i portala. Nedavno je započela i vlastiti blog.

Ostavite Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Kategorije

Arhiva

Pribilježite se na blog!





Zadnji komentari

Izabrano

  • Dan Državnosti

    Danas je Dan državnosti BiH, pune 72 godine otkako je ZAVNOBIH zasijedao u Mrkonjić Gradu 1943. I ma šta mislili o životu ovdje, ovo je naša zemlja i moramo joj željeti dobro, ako to želimo i sami sebi. I zato, sretan ti Dan Državnosti, Bosno i Hercegovino, i dočekala ih još mnogo!

  • Treba li pričati o bolesti

    Kad čovjek stigne u zrele godine, česte su besane i teške noći u kojima boli i bolucka ono što nije nikada ranije. Ali kome se požaliti? Da li iko shvata tuđe nevolje i tuđe bolove, ili je pametnije nečujno trpjeti?

  • Kad saznaš da ćeš dobiti unuče

    Baš kad čovjek očekuje da će uživati u miru jer su djeca konačno počela da rade i da se ponašaju odraslo, iznenada ti saopšte da će brzo dobiti dijete, a da nisi ni znala da imaju u planu porodicu. A još uvijek žive s tobom!