Select Page

Stvari za kojima najviše žalimo kad ostarimo

Stvari za kojima najviše žalimo kad ostarimo

Vrijeme nam koristi za mjerenje mnogo stvari, iako i sami znamo da je shvatanje vremena i njegovog prolaska relativan pojam. Što smo stariji, vrijeme nam sve više ubrzava, kao da nakon pedesete grabi deset puta brže nego u mladosti.

Svi se sjećamo lijepih školskih raspusta kad nam se činilo da ljeto traje beskrajno, naša kupanja, igranja i zabave kao da su bile desetine puta duže i intenzivnije nego sve ovo što proživljavamo sad.

I kako nam vrijeme sada naprosto leti i izmiče ispod nogu, lijepo bi bilo da ga iskoristimo najbolje i najpametnije po nas same. Niko ne želi da završi vlastiti život s kajanjima i pitanjima u stilu „šta bi bilo, da je bilo…”, niti da umire ogorčen svim neoplođenim stvarima koje je želio a nije uradio.

Deset stvari koje bismo trebali izbjeći, da ne žalimo kasnije

muskarac s izgubljenim vremenom

Toliko sam mogao, samo da sam pokušao!

I da ne bi bilo tako, evo deset stvari koje, po statistici, najviše tište ljude kad se primaknu kraju sopstvenog života:

  • žalim što sam uvijek vodio više brige o tuđim mišljenjima nego o svom vlastitom!
    To je sigurno prva stvar koju ljudi oduvijek žele da nisu učinili jer, brinući šta će o nečemu reći roditelji, prijatelji ili okolina, svako od nas je propustio toliko puno prilika u životu.
    Istina, neke su bile i lažne i loše, ali ako je bar jedna mogla uroditi plodom, mogli smo biti na puno boljem mjestu nego sada.
  • zato je 2. po redu strah i žalost što smo se zbog straha od neuspjeha ili odbacivanja, ismijavanja i svih drugih vrsta straha odrekli svojih želja, snova i nadanja.
    Strah je dobar u očuvanju ljudskog života, ali i koči u mnogim situacijama u kojima bi nam sitna doza rizika bila od pomoći. Da se nismo bojali, mogli smo biti bolji, jači i uspješniji a možda bismo i propali, niko ne zna, ali znamo da nas je strah kočio prilikom mnogih životnih odluka.
  • da sam više volio sebe od drugih i zalagao se za sebe više je još jedna stvar koju ljudi žele da su uradili. To ne znači da želimo da smo bili sebičniji, već naprosto da smo vodili više računa o svojim vlastitim željama i potrebama, a ne o tome šta žele roditelji, naši prijatelji, poslije djeca ili drugi.
    Sebi smo uskratili toliko stvari a opet, niko nas nije zbog toga volio više ili manje: naprosto smo zaboravili da smo mi naš vlastiti svemir i da moramo pripaziti najprije sebe, pa tek onda i sve ostale. Naše želje znamo mi najbolje i ko nam ih je drugi i mogao ispuniti?
    Ako niste htjeli dosađivati roditeljima da vas upišu u neku školu ili pošalju negdje zato što su prvi put odbili, onda i niste otišli, ako niste dosađivali za promociju na poslu, teško ste je i dobili, ako niste tražili povišicu, ko vam je i mogao dati? Ako djeci niste stavili do znanja da ste umorni ili neraspoloženi, kako su to mogli znatI?

    Svi ovi razlozi su usko vezani jedan za drugi, čak bi se mogli i svi svrstati pod jedan, iako je ponekad u pitanju samo jedan od njih.

  • da smo nastavili školovanje onda kad smo mogli, nismo bili prestari, samo smo mislili da je četvrta decenija starost. Mogli smo dobiti bolji posao i penziju, poštivati sami sebe više a i drugi bi nas više poštivali, iako bi se u početku ismijavali našom odlukom o kasnom školovanju. Ubrzo bi se navikli i niko od nas ne bi žalio što nije ostvario i pokazao svoj puni potencijal.
  • žaljenje što nismo vjerovali više svom vlastitom instinktu, što smo slušali i prisluškivali instinkte i iskustva drugih! Ako sami donesemo odluku i sprovedemo je u djelo, borit ćemo se svom snagom da uspijemo, puno više nego kad se borimo za tuđe ideje i tuđe ciljeve. Pa i kad propadnemo, ne bismo osjećali tako ružno izjedanje u stomaku kakvo osjećamo kada gubimo slijedeći intinkte drugih.
  • žaljenje što nismo priznali istinu o svojim osjećajima osobama do kojih nam je bilo stalo. I tu su pomiješani i strah i tuđa mišljenja, ali ako smo istinski osjećali za nekoga, trebalo je da toj osobi to kažemo i ne bismo proveli život pitajući se da li bi to promijenilo nešto.
  • samo da smo brinuli manje manje o svemu, o svom izgledu u mladosti, o ocjenama, o rizicima u poslu i životu, brige tište dušu i izazivaju bolesti, a barem polovina je izmišljeno i stvoreno našom maštom u stilu, ako bude…? Većina tih briga, često i sve, se pokažu neosnovane, a naš život je prolazio u njihovom ponavljanju i obnavljanju. Za svaki izlazak u mladosti, za svaki odgovor mi smo imali i tražili pitanja, umjesto da smo se ponašali obratno.
    Treba brinuti kad se problem pojavi i to ne brigom nego rješavanjem problema, tako da su brige unaprijed samo utek kojeg smo uludo nosili čitavog života, jaram koji je smetao i splitao nam noge.
  • žalost zbog uzimanja i samog sebe i života tako ozbiljno i sumorno. Život bi trebalo da ima svega, najviše radosti, a ako se od početka uzimamo preozbiljno, neprestano ćemo se porediti s drugima, juriti ciljeve koji nam i nisu važni i propustiti svaki užitak.
    Poređenje s drugima vrijedi u sportu, pa i tu u okviru disciplina. U životu se ne smijemo porediti ni skim, mi smo jedinstveni, naš život je samo naš i nije važno šta su sebi drugi stavili kao krajnji cilj, mi imamo svoje i moramo slijediti svoje ciljeve. Poređenje je uvijek i u svakoj prilici nepodesno u životu, ljudi su i fizički i psihički različiti, uvijek biste samo poredili „babe i žabe”, pa i kad je riječ o poređenju sa svojom porodicom. Vi ste Vi, a Vaša sestra ili brat ili otac su druge osobe i ne kvarite život utrkujući se ni s kim: provedite svaki trenutak svrsishodno i zadovoljno, postoji vrijeme za posao ali i za zabavu, ali nikad nije vrijeme za trku s drugima.
  • žaljenje zbog uplitanja u život svoje djece. Mnogi roditelji misle da znaju način kako će njihova djeca biti sretna, ne shvatajući da ili projiciraju svoj vlastiti osjećaj sreće na osobe koje nisu oni ili neki drugi „društvenom normom propisani” osjećaj za koji misle da usrećuje. Vaše dijete možda ne želi biti ni glumac ni pjevač ni sportista, možda ne želi biti niti nobelovac, možda će biti savršeno sretno čisteći ulice ili stanove i uživajući sa svojom djecom. Ne žele svi biti ni ljekari niti astronauti, svakoga treba pustiti da ostvari svoj pojam i svoje shvatanje vlastite životne sreće. Jednako kako je trebalo pustiti i Vas!
  • i naravno, da sam imao/la samo malo više vremena… Niko nema dovoljno, ma koliko dugo živio. Naš nobelovac Andrić je lijepo rekao da je „čudno kako je samo malo potrebno čovjeku da bude sretan i kako mu uvijek baš to malo nedostaje!”
    Vrijeme nedostaje svima, zato ga koristimo uvijek, da budemo s ljudima koje volimo, da radimo ono što volimo, svaki tren i svaki dah uživajmo u potpunosti. Ako čekamo ili oklijevamo, prilike prolaze, a točak se rijetko okrene čitav krug za našeg života, pa tako i ne stignemo zgrabiti tu priliku kad navrati po drugi put!
Zena u zaljenju za proslim

Žena u žaljenju za prošlim i neostvarenim

Svaki put i svaka prilika su važni i jedini i, ako to zaboravimo, sami smo krivi: život nije namješten švedski sto sa kojeg uzimamo šta hoćemo i koliko hoćemo, nije nikakva zabava na koju vas je neko pozvao da dođete i uživate; život je vječita škola u kojoj se razredi i gradivo ne ponavljaju već se neprestano juri naprijed i ne gleda na one koji zaostaju zbog neodlučnosti, straha ili oklijevanja da se prihvati tuđa pomoć.

Eto, to su najčešće stvari koje prosječan stanovnik naše planete, majčice Zemlje, zažali tek onda kad je već kasno. A mi smo svi još živi, za sve još ima vremena i, ako nađete sebe u bilo kojem od ovih razloga za žaljenje, trgnite se i prekinite začarani krug: nigdje nema sredine, imamo samo ili pobjedu ili poraz jer život ne poznaje riječ neriješeno.

 

O autoru

Lajla Pašić

Lejla Pašić, ekonomistica, rođena u Sarajevu 1957. Radi kao brand manager, ali i kao dopisnik mnogih blogova i portala. Nedavno je započela i vlastiti blog.

Ostavite Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Kategorije

Najnovije

Arhiva

Pribilježite se na blog!





Izabrano

  • Dan Državnosti

    Danas je Dan državnosti BiH, pune 72 godine otkako je ZAVNOBIH zasijedao u Mrkonjić Gradu 1943. I ma šta mislili o životu ovdje, ovo je naša zemlja i moramo joj željeti dobro, ako to želimo i sami sebi. I zato, sretan ti Dan Državnosti, Bosno i Hercegovino, i dočekala ih još mnogo!

  • Treba li pričati o bolesti

    Kad čovjek stigne u zrele godine, česte su besane i teške noći u kojima boli i bolucka ono što nije nikada ranije. Ali kome se požaliti? Da li iko shvata tuđe nevolje i tuđe bolove, ili je pametnije nečujno trpjeti?

  • Kad saznaš da ćeš dobiti unuče

    Baš kad čovjek očekuje da će uživati u miru jer su djeca konačno počela da rade i da se ponašaju odraslo, iznenada ti saopšte da će brzo dobiti dijete, a da nisi ni znala da imaju u planu porodicu. A još uvijek žive s tobom!