• Kad čovjek stigne u zrele godine, česte su besane i teške noći u kojima boli i bolucka ono što nije nikada ranije. Ali kome se požaliti? Da li iko shvata tuđe nevolje i tuđe bolove, ili je pametnije nečujno trpjeti?

Šutnja je zlato

Noćas je bila jedna od onih sve češćih teških i napornih noći kada te boli gotovo sve: ruke te žigaju ili žiguckaju, koljeno počinje da krcka, o leđima da i ne govorim, a pošto si se pogrešno obukao za posao, eto i prehlade. Sve zajedno, noć provedena u trčkaranju između kupatila i kreveta, pravljenja čaja i pokušaja da zaspiš.

Ustaneš nikakav, ali ko to uopće i primijeti: na poslu i onako i ne gledaju tvoj fizički izgled (Bože moj, pa u tim godinama šta da očekuješ), muž ili žena i djeca te tretiraju kao dio pokućstva, bar što se tiče fizičkog: vide prisutnost ili odsustvo prisutnosti, ostalo se tiče samo tebe.

Nesretan što nikome nije važno kako se osjećaš, pokušavaš reći kako cijelu noć nisi spavao, a onda vidiš kako se glave mlađih saradnika okreću jedna prema drugoj, ne cere se, ali osjećaš da im je naporno. Sjetiš se i da si jednom vidjela onog mladog PR managera (čemu li samo služi) kako te imitira na sred hodnika, a ostali se smiju.

Je li nekadašnja mladost bila uviđavnija?

Na kraju krajeva, sjetiš se svih onih prošlih nana, baka, tetaka, strina, djedova, ujaka, dajdži i sličnih koje si u mladosti ili ismijavao ili izbjegavao, baš zato što su stalno bili bolesni: kad nazoveš, kuka ti o bolesti, kad dođeš, pokazuje silnu hrpu tebi nepoznatih lijekova i jedva čekaš da se izvučeš i nastaviš svoj život.

Pogledajte i ovo:  Bolesti koje se često pogrešno dijagnosticiraju

A eto, došlo je vrijeme kad razumiješ. I tebe boli i rado bi ispričao, ali znaš da je to i onako nepotrebno: tebi neće biti lakše, a djeca će te ili stalno proganjati da odeš ljekaru i promijeniš način života ili ignorisati kao da nisi ništa ni rekao, pa ne znaš šta je gore.

Znaš samo da je najveći nedostatak ljudskog sklopa to što ne možemo fizički osjetiti ni na tren kako se osjeća neko drugi. Da možemo, život bi bio puno ugodniji, imali bismo puno više razumijevanja jedni za druge, niko nikada ne bi ismijavao ničije osjećaje i ne bi ni bio toliki jaz između generacija.

Pa ako mi znamo koliko je naporno slušati kako nekoga nešto boli, ma bio to i najbliži, zašto to nisu znali naši stari? Zašto smo u sebi uvijek mrmljali ono „zalijepi rodni list tu gdje te boli”, a da oni nisu imali ni najmanjeg pojma kako su naporni?

A kako je bilo nekada?

Pa, valjda su to bila druga vremena i druge furke, stariji su se poštivali i slušali, ma koliko mlađima to teško padalo. Podrazumijevalo se da je tvoje da slušaš, da uradiš sve što ti kažu ili narede, da prekineš svaku zabavu, igru ili zanimaciju i uradiš zatraženo.

Naravno, bio si tinejdžer, ali se to tada nije smatralo nikakvim posebnim dobom. Značilo je samo da si dovoljno odrastao da možeš da uradiš sve i nedovoljno da bilo šta sam tražiš. Niko nije smatrao da tada imaš posebne „mušice”, da je to vrijeme neke specijalne ludosti, crnila ili mračnog doba.

Čak je i pojam tinejdžer bio nepoznat, zvali su nas pubertetlijama, što je bilo samo podsmješno i nije ti davalo pravo ni na glupost ni na neposlušnost.

Pogledajte i ovo:  Menopauza i andropauza, promjene kroz koju prolaze žene i muškarci i kako se boriti s njima

Slušao si, čekao da odrasteš i usput pomalo varao sa izlascima i dužim ostajanjem vani, onako kako si mogao. Sve je zavisilo od našeg umijeća i spretnosti, pa si se i naučio da nekako žongliraš kroz život.

Danas je sve samo u znaku mladosti

Danas stariji nisu važni, sve se vrti oko mladosti, djece, smišljene su stotine naučnih i kvazinaučnih oznaka za svaki period mladosti, a sve služe samo da roditeljima preotmu svaku kontrolu i pretvore mlade u totalne gospodare našeg malog svemira.

Zato, generacijo dvadesetog stoljeća, šuti i trpi svoje bolesti, da te ne ismijavaju, ne oponašaju ili izbjegavaju.
Shvatit će brzo, mladost je poput brzog prolaska između dvoja susjedna vrata i uskoro će biti tu, gdje smo mi.

Je li nam to utjeha? To što prolazi sve i što na kraju svi razumijemo sve? Nije, ali ko nas pita…

Pišite za nas

Postanite autor! Pišite o onome što volite i znate i objavite na našem blogu. Za detaljnija uputstva klknite ispod.