Select Page

Ukrali su mi auto, gdje je pomoć?

Na mail nam je stiglo pismo koje prenosimo u cijelosti (adresa i ime su poznati redakciji)

Šta uraditi kad ti ukradu auto?

 

11. maj ću pamtiti dok živim: izađem u 7:30 ujutro, još snena i bunovna pred zgradu i poluotvorenih očiju vadim iz tašne ključeve moje škodice. Pošto sam sinoć stigla iz kancelarije tek oko deset, nisam se uspjela parkirati pred zgradom, gdje je i inače mjesta za jedva 50-tak auta, već na većem zemljanom parkiralištu iza zgrade. Dođem tamo, kad na mjestu moje škode parkirano drugo auto!

Mali šok, znam tačno gdje sam parkirala jer sam stigla umorna i jedva našla i to mjesto u bari koja me potpuno smočila kad sam izašla. Ipak, pomalo počinjem sumnjati u samu sebe pa se unezvijereno vrtim tim parkiralištem nekih pet – šest minuta, misleći da sam pogriješila. Moga auta nema!

Trčim natrag pred svoju zgradu, možda je ipak tamo, razbuđena sam već 500 posto, a u želucu mi kruli i tuli! Kupila sam je tek prošle godine, polovnu, digla petogodišnji kredit za nju i otplatila tek deset rata…nemoguće, mislim u sebi, ma ko će krasti staru Fabiu?

Gledam uokolo pred zgradom, nigdje je! Vraćam se ponovo na prvi parking, sad već potpuno izgubljena i pregledam ponovo, jurcam poput budale između auta čiji su vlasnici sretni jer su im auta još uvijek tu, na parkingu! Već sam mokra i od znoja i od brige i shvatam polako činjenicu da je moja draga Škoda, nepovratno i sigurno NESTALA!

Posljednja nada je da je odvukao pauk ali i ona gasne odmah jer je to legalno parkiralište, znam jer sam platila već dvije kazne kad sam parkirala u ulici pored!

Najprije zovem kolegu, muškarci se bolje snalaze s tim, pričam u plaču šta se desilo, ali mi on kaže da odmah zovem policiju.

Zvala sam i čekam. Dolaze nakon petnaest- dvadeset minuta koje su se činile duge kao vječnost. Imala sam vremena da u glavi odradim sve moguće scenarije s mojom škodom i uz sve to ophodala par kilometara u krug, samo zbog nervoze.

 

Šta je uradila policija?

 

Stiže policijsko auto s dvojicom policajaca, jedan izlazi a drugi ostaje sjediti. Ovaj koji je izašao je srednjih godina, veoma ljubazan i, kad sam mu dala saobraćajnu, vozačku i sve podatke, suosjećajno je rekao da se ne sekiram toliko, jer „nisam ni prva ni posljednja”!


To znam, ali sam sebi prva, to mi se dešava prvi put i čini se kao smak svijeta! Znam da niko nije umro, hvala Bogu, znam i ono da je jeftino sve što se parama može kupiti i slične riječi za takve situacije, ali sam dala sve za to auto, tek platila servis, rata me ubija, a ubijat će me tek sada, kad nemam ni auta!

„Moraćete to sve ponoviti u stanici!”, rekao mi je taj ljubazni policajac. Morate i tamo, radi zapisnika. Imate li čime da se prebacite?”

Ja sam ponovo u plaču. Čime do policijske stanice kad su mi ukrali auto? A onda, kad je rekao da će me oni odvesti, sine mi ideja:

„Možete li provjeriti čije je auto parkirano na mome mjestu? Tako ću znati kad je otprilike moje auto moglo biti ukradeno, je li sinoć ili jutros?”

„A, Boga ti, šta ti je to važno? Ko’ da je bitno jesu li ga ukrali sinoć u dvan’est ili jutros u 6?”, mirno je rekao policajac, nakon što je provjerio, za svaki slučaj, da pauk nije sinoć ni dolazio u moj dio Sarajeva.

„Bitno je, ako je ukraden sinoć, sad može biti u p..m…”, rekla sam grubo, ali i ostala bez odgovora.

U autu do policijske stanice policajac me tješi da kradljivci često nazovu vlasnike da im „jeftino” prodaju vlastito auto.
Jadnim glasom kažem da u je u mom slučaju i to nemoguće, ne mogu ni znati ko je vlasnik kad imam sve dokumente kod sebe, nema šanse da saznaju moje ime! A onda tek šok, „dobri” policajac kaže da se to može lako saznati preko tablica, auto je registrirano, ali i odmah poslije ušuti jer zna da je previše rekao: podatke registracije zna samo neko iz policije, a ako ih znaju i lopovi, zna se šta se dešava!

Onda slijedi čekanje u stanici najmanje sat i pol! Imaju kauč i neku vrstu recepcije, ali od nervoze ne mogu ni sjediti a i mislila sam da će me pozvati za koji tren!

Nakon više od sata mog nervoznog čekanja, stiže i bračni par kojem su ukrali BMW-a prije par minuta, u sred jutra i pred prodavnicom i to dok su ušli na samo par minuta da kupe nešto na blagajni. I dokumenti su im u autu, stvari, baš sve! Mislim kako im je to možda i olakšavajuća okolnost, tješimo jedni druge, dolazi i moj „dobri” policajac da me ponovo utješi i nekako dolazim k sebi.

Na spratu me primaju dva mlada inspektora koji se izvinjavaju na mom čekanju „jer im se pokvario printer?!” Kojeg vraga ima printer s krađom mog auta ne znam ni sama, ali ni ne pitam, konačno sam tu pa sam smirena, sad će se nešto i početi raditi oko nalaženja moje fabijice!

Ime oca, majke, djevojačko prezime majke i hrpe birokratskih stvari koje izgovaram automatski, a kad je inspektor ponovo upitao „Vaše ime?”, pomislih da se zeza sa mnom.

„Molim?!”, upitah šokirano, a on mrtav-hladan reče kako imaju dva takva izvještaja i oba moraju biti popunjena. Mislim da sam tada shvatila da je sve ovo čisto gubljenje vremena, policija se bavi birokracijom, piše mi revnosno kazne za brzine i nepropisno parkiranje, ulovili su me radarom bar tri puta, dokazali da mogu da me kazne na više načina, a sad kad ja prvi put u životu trebam njih, ne pokazuju ništa osim dosade činovničkog zanimanja.

„Nakon svega, ispada da je šansa da je nađete 0 posto!”, rekla sam gotovo bijesno.
„Nemojte tako, prošli mjesec smo našli 3 auta!, odgovorio je a ja sam se od muke nasmijala.
„Pa je li to makar 1 posto od ukradenih?”
„Trebali ste ga osigurati!”, rekao mi je inspektor sada ljutito i nimalo ga nije uzbudila činjenica da je rata za takvo osiguranje 300 KM!
„Jeste 300, al’ sad bi imala auto”, odbrusio je hladno a ja sam prestala pričati.

Ostavila sam broj telefona i, nakon što mi je taj isti inspektor (očito svuda su dva, a samo jedan priča) rekao da im javim ako šta saznam (sic!!! ja da javim njima?!), izašla sam potpuno iscrpljena i poražena.

 

Koga štiti zakon?

 

Prijatelj kojeg sam jutros zvala je u međuvremenu stigao i čekao me pred Policijom. Rekao je da lopovi ponekad premjeste auto na neko drugo parkiralište, dok se situacija ne smiri, pa smo se vozikali tu i po Lukavici, jer je čuo da često vozila odvuku tamo. I opet ništa, ali nada umire posljednja…

Na poslu me tješe, slušam silne priče o sličnim situacijama, ispada da svako zna bar nekog kome je auto ukradeno ili je i sam to doživio. A meni je sve samo još veći šok, nisam ni sanjala da ima toliko krađa i toliko kriminalaca u našoj državi!

Pa ja sam ranije uvijek branila policajce, tvrdila da niko normalan ne bi za tako mizernu plaću izlagao svoju glavu! Čak sam se i posvađala za ručkom prije par dana kad je jedan kolega rekao da je simptomatično da su gotovo svi naši policajci debeli i krupni i dodao da je to „od silnog posla koji ne urade!”

Sad mislim da su svi bili u pravu, niko od ljudi s kojima pričam nema sretan završetak, nikome nisu vratili auto niti bilo što ukradeno, bar ne od ovih što me tješe! Dodaju i to kako se sada Škode kradu zbog dijelova, skupi auti se voze uglavnom na Kosovo; kod nas razni otpadi naručuju krađe određenih auta i tačno se zna koje aute treba krasti…Slušam priče o tome kako se iz Srbije može legalno poručiti kompletan pribor i alat za obijanje, navodno i neki dekoderi, kako za par minuta lopovi mogu i napraviti originalne ključeve za auta!

Glava mi je puna! Svi to pričaju i priče o tome stižu i do policije, pa zašto ništa ne poduzimaju? Ako znaju za taj neki otpad autodijelova koji za krađu Škode plaća 500 Eura, drugi koji „naručuje” druga auta, zašto nikoga ne hapse? Zar su tu samo da mi naplate kaznu, donesu mi poziv da svjedočim i slične gluposti koje svaki činovnik može uraditi? Nisu me čak ni upitali šta sam imala u autu, da li je bilo nešto specifično na osnovu čega mogu prepoznati moje auto, pričala sam to samoinicijativno i uzalud, kao da su htjeli reći da je sve i tako beznadežan slučaj!

Pa ako je sve beznadežno, zašto i postoje? Ako sama moram tražiti lopove, šta će mi onda i čemu onda službe sigurnosti i zaštite građana?

Od koga i od čega me štiti moja država? Kad su nam firmu obili prije par godina, rekli su da su to bili maloljetnici i da im oni ne mogu ništa! Kad narod izađe na ulice, nekako se poredaju prijeteći i nemam osjećaj sigurnosti zbog njihovog prisustva! A sjetim se i situacija kada su i nasrnuli na narod, tako da polako gubim vjeru u zakon!

Ako ti neko upadne u vlastitu kuću, ne smiješ ga ni taknuti, ako ti kriminalac radi bilo šta, ne smiješ poduzeti ništa dok ti to ne odradi, jer bi te taj isti kriminalac mogao tužiti za napad?!

Da li je zakon tu da štiti kriminal od nas, običnih građana? Čini se da je tako jer je kriminala sve više a poštenih sve manje u našoj lijepoj državi!

O autoru

Redakcija

Lejla Pašić, ekonomistica, rođena u Sarajevu 1957. Radi kao brand manager, ali i kao dopisnik mnogih blogova i portala. Nedavno je započela i vlastiti blog.

Ostavite Komentar

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Vrijeme danas

+18
°
C
H: +23°
L: +13°
Sarajevo
Monday, 18 April
See 7-Day Forecast
Sun Tue Wed Thu Fri Sat
+18° +10° +14° +15° +19° +17°
+18° + + + + +

Pribilježite se na blog!





Izreka dana

“Kažu da mudrost dolazi sa godinama. Sve sam više siguran da godine dolaze same. ”Nepoznati

Kategorije

Izabrano

  • Dan Državnosti

    Danas je Dan državnosti BiH, pune 72 godine otkako je ZAVNOBIH zasijedao u Mrkonjić Gradu 1943. I ma šta mislili o životu ovdje, ovo je naša zemlja i moramo joj željeti dobro, ako to želimo i sami sebi. I zato, sretan ti Dan Državnosti, Bosno i Hercegovino, i dočekala ih još mnogo!

  • Treba li pričati o bolesti

    Kad čovjek stigne u zrele godine, česte su besane i teške noći u kojima boli i bolucka ono što nije nikada ranije. Ali kome se požaliti? Da li iko shvata tuđe nevolje i tuđe bolove, ili je pametnije nečujno trpjeti?

  • Kad saznaš da ćeš dobiti unuče

    Baš kad čovjek očekuje da će uživati u miru jer su djeca konačno počela da rade i da se ponašaju odraslo, iznenada ti saopšte da će brzo dobiti dijete, a da nisi ni znala da imaju u planu porodicu. A još uvijek žive s tobom!