Gavrilo Princip, 103. godišnjica Sarajevskog atentata

  • Vjerovatno je 28. juli 1914. godine bio prvi dan u historiji kada je čitav svijet čuo naziv Sarajeva i kada su ga tražili na karti: na današnji dan je prije 103 godine Gavrilo Princip, član Mlade Bosne, ubio austrougarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu. Sam događaj se i danas smatra povodom 1. svjetskog rata.

Svi stariji se sasvim dobro sjećaju da je na Principovom mostu bila spomen ploča na kojoj se nalazio natpis: “Sa ovoga mjesta 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip je svojim pucnjem izrazio narodni protest protiv tiranije i vjekovnu težnju naših naroda za slobodom”. Taj most kao i otisci stopala bili su nezaobilazno polazište za sve đake kada su dolazili na ekskurziju u Sarajevo.

Vlast SFRJ, jednako kao i ona nekadašnje Kraljevine Jugoslavije, smatrala je njegovo djelo herojskim činom mladića koji je žrtvovao svoj život boreći se za slobodu od okupatora. Današnja vlast pokazuje svoje gledište činjenicom da je Principov most davno preimenovan u Latinsku ćupriju a njegove stope uklonjene. I dok su ga još tada i Winston Churchill i drugi evropski državnici nazivali teroristom, mnogi na Balkanu i kod nas još uvijek rasparavljaju o tome da li je Pricip bio terorista ili heroj!

I da napravite anketu i u BiH o tome, mišljenja bi bila podijeljenja. Njegovo ime već decenijama koriste srpski radikalni i (ili) neuki elementi, tvrdeći kako se borio za ”srpsku” braću i Srbiju, iako je Princip sam sebe u ono doba nazivao Jugoslovenom.

Historijsko-politička pozadina atentata

Bilo je to burno vrijeme, kakvo je ovdje gotovo uvijek: Austrougarska monarhija je ”dobila pravo” na Berlinskom kongresu 1878. da anektira Bosnu i Hercegovinu, što je samo ljepši naziv za okupaciju. Ovim mirom je završen rusko-turski rat i Rumunjska, Srbija i Crna Gora su priznate kao nezavisne države, što BiH ni tada nije omogućeno. Turska je bila jako oslabljena ali ipak supotpisnik ugovora kojim smo predati kao nečiji višak! Kao i uvijek, bili smo samo ”kusur u nečijem računu” i 1908. aneksija je i izvršena. Čak je i predsjednik američkog udruženja historičara, Carlton J.H. Hayes, o ovom kongresu izjavio:

“Prije 1878. imalo smo Istočno pitanje o jednom bolesniku (Turska), a nakon 1878. imamo nekoliko manijaka, pošto je Berlinski kongres odveo Balkance u ludilo”.

Zamisli o državi Južnih Slavena

U Hrvatskoj i Srbiji, kao i širom Balkana, već su se širile misli o zajedničkoj državi svih Južnih Slavena u kojoj bi bili samostalni od svih stranih ugnjetavanja. U Zagrebu je bila čak i jaka koalicija HSP-a (Hrvatska stranke prava) i SSS-a (Srpska samostalna stranka) koji su imali jak uticaj u Hrvatskom saboru. A isti dan kada je (18.08.1908- na rodjendan cara Franje) donešena konačna odluka o aneksiji BiH, i njihovi članovi su bili pohapšeni i suđenja su trajala mjesecima. Svetozar Pribičević, tadašnji vođa SSS-a i zastupnik u Hrvatskom državnom saboru je bio i sam nosilac te ideje, kao i Frano Supilo, iako se njima tada nije sudilo. Bilo je to vrijeme kada se ideja o zajedničkoj državi više nije mogla zaustaviti.

Pogledajte i ovo:  Glumica Tippi Hedren optužuje Hitchcocka u svojim memoarima za seksualno uznemiravanje

Mlada Bosna i Gavrilo Princip

A Mlada Bosna i Gavrilo Princip? Sljedbenici iste takve ideje koja je tada značila veleizdaju Austrougarske i članovi udruženja u kojem nisu bili samo Srbi, kako to Srbi vole prikazati. Uostalom, sa Principom je u atentatu učestvovao i Muhamed Mehmedbašić koji je izbjegao hapšenje tada, ali su ga kasnije ubile ustaše zbog tog djela.

Gavrilo Princip, sin poštara, rođen je u julu 1894. godine u mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova. U Sarajevo je došao da pohađa Trgovačku školu i priklonio se takvim idejama o južnoslavenskoj državi. I nije bio srpski već jugoslavenski nacionalist kojem je najbolji prijatelj bio Hrvat, Ivan Kranjčević, koji je i sam mislio kao i on.

Za sebe su mislili da su mladi revolucionari zaneseni idejom o slobodi od austrougarske tiranije. Čak je i sam Princip tada pisao da ih i Srbi i Hrvati nazivaju izdajnicima jer su se priključili Srpsko-hrvatskoj nacionalističkoj omladini.

Njegovo nastavljanje školovanja u Beogradu od 1912. ga je pridružilo Crnoj ruci, organizaciji koju je predvodio Dragutin Dimitrijević, koji je i organizirao slanje Gavrila Principa, Trifka Grabeža i Nedeljka Čabrinovića u Sarajevo da izvrše atentat. Dimitrijeviću nije bila na pameti sloboda BiH već sukob sa Austrougarskom, jer su oni sami imali težnje za pripajanjem BiH.

”Svakom je dao pištolj, dvije bombe i malu količinu cijanida. Naime, bilo je im je naređeno da izvrše samoubistvo nakon što nadvojvoda bude ubijen jer je Dragutinu Dimitrijeviću bilo od izuzetne važnosti da niko ne preživi, kako bi time eliminirao svaku mogućnost da priznaju kako je ubistvo organizirano.” (Wikipedia)

Gavrilo Princip i Trifko Grabež su već dugo bolovali od tuberkuloze i tada je to bila sigurna smrtna presuda. Možda su i zato htjeli i poginuti za svoj politički cilj – nezavisnost Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske. Po dolasku u Sarajevo su se pridružili ostalim sudionicima ove zavjere: Muhamedu Mehmedbašiću, Danilu Iliću, Vasi Čubriloviću, Cvijetku Popoviću, Mišku Jovanoviću i Veljku Čubriloviću.

Sam atentat

O samom događaju Wikipedia piše:

”U subotu 28. lipnja 1914. godine Franjo Ferdinand i Sofija von Chotek vlakom su stigli u Sarajevo. General Oskar Potiorek, guverner provincije Bosne i Hercegovine, čekao ih je na kolodvoru kako bi ih odveo na primanje u Gradsku vijećnicu.

U prvom automobilu vozili su se Fehrim Čurčić, sarajevski gradonačelnik i dr. Gerde, načelnik policije. Franjo Ferdinand i Sofija von Chotek bili su u drugom automobilu s Oskarom Potiorekom i grofom von Harrachom. Krov automobila bio je spušten kako bi okupljena gomila imala što bolji pogled na ugledne goste.

Nekoliko pripadnika Crne ruke čekalo je duž rute kojom će proći Franjo Ferdinand. Svakome od njih bilo je zapovijeđeno ubiti Franju Ferdinanda kada dođe do mjesta gdje se nalaze. Prvi zavjerenik Muhamed Mehmedbašić, koji je stajao ispred zgrade Austro-mađarske banke, nije pucao kada je naišlo vozilo. Kasnije, na suđenju izjavio je kako je ispred njega stajao policajac te se bojao da će ga uhititi prije nego što ispali hitac.

Naredni atentator bio je Nedeljko Čabrinović. Oko 10:15 sati bacio je bombu na nadvojvodino vozilo. Međutim, vozač, koji je vidio kako nešto leti prema vozilu, je ubrzao te je bomba eksplodirala ispod kotača narednog automobila. Tada su ozbiljno ranjene dvije osobe koje su se nalazile u automobilu iza vojvodinog – Eric von Merizzi i grof Boos-Waldeck. Šrapneli bombe pogodili su i desetak promatrača.

Nakon što je bacio bombu, Čabrinović je progutao cijanid i skočio u rijeku Miljacku. Međutim, četiri čovjeka su ga slijedila (među kojima i dva detektiva) i uspjeli su ga uhvatiti. Otrov nije djelovao pa je odveden u policijsku stanicu.

Vozač Franje Ferdinanda, Franz Urban, nakon pokušaja atentata, provezao je veoma brzo pored ostalih zavjerenika te oni nisu pokušali napasti nadvojvodu.

Nakon službenog primanja u Gradskoj vijećnici, nadvojvoda se interesirao za osobe ranjene u atentatu. Kada su mu rekli da se još nalaze u bolnici, inzistirao je da ih posjeti.
Pripadnik nadvojvodine svite, barun Morsey, rekao je nadvojvodi kako bi to moglo biti opasno, ali je Oskar Potiorek (koji je bio odgovoran za sigurnost kraljevskog para) odgovorio: “Zar vi mislite da je Sarajevo puno atentatora?”

Ipak, Potiorek je predložio da nadvojvotkinja Sofija ostane u Gradskoj vijećnici. Međutim kada joj je barun Morsey to rekao, ona se usprotivila: “Sve dok se danas nadvojvoda pojavljuje u javnosti, i ja ću biti s njim.”

Kako bi bio što sigurniji da će nadvojvoda stići do bolnice, Potiorek je odlučio zaobići gradsko središte, ali je to zaboravio reći vozaču koji je u ulici Franje Josipa skrenuo desno.

U to vrijeme je na uglu stajao Gavrilo Princip, potpuno ubijeđen da je atentat propao.

Potiorek je kasno shvatio da vozač ide krivim putem rekavši: “Što je ovo? Ovo je pogrešan put!”

Vozač je zakočio i krenuo unazad. Kako je to radio sporo, Princip je imao vremena izvući pištolj i ispaliti nekoliko hitaca. Nadvojvoda je pogođen u vrat, a nadvojvotkinja u abdomen, iako je ”njen” metak bio namijenjen Potioreku.

Principov metak presjekao je vratnu žilu nadvojvode, ali je on, prije nego što će izgubiti svijest, uspio povikati: “Sofija, draga moja! Sofija, draga moja! Nemoj umrijeti! Preživi zbog naše djece!”
Vozač ih je odvezao u Konak, guvernerovu rezidenciju, ali iako su oboje bili živi kada su stigli do Konaka, ubrzo su podlegli ranama.

Presude atentatorima

Nakon što je izvršio svoj cilj, Princip je uperio pištolj u sebe. ali ga je neki čovjek spriječio u pokušaju samoubojstva. Ubrzo su stigla i dva policajca koja su uhitila Principa.

Nakon saslušanja Principa i Čabrinovića, oni su odali svoje drugove u zavjeri koji su, osim Muhameda Mehmedbašića, uhvaćeni i osuđeni za ubojstvo i izdaju. Prema važećem zakonu, maloljetne osobe (ispod 21 godine) nisu mogle biti osuđene na smrt te su osuđeni na 20 godina zatvora.” (Wikipedia)

Muhamed Mehmedbašić, jedini je od atentatora uspio da se izvuče iz Sarajeva i preko planina pobjegne u Crnu Goru, u Nikšić.
Misleći da je tu bezbijedan, počeo je da priča o svojoj ulozi u atentatu, pa su ga Crnogorci, bojeći se da glas o njemu ne stigne do Austro-Ugarske, zatvorili, a onda ga tajno prebacili u Srbiju. 1919. godine se vratio u Sarajevo a 1943. hapse ga ustaše. U zatvoru proživljava strašne torture. Preminuo je 29. maja 1943. od posljedica njihovog mučenja.

gavrilo-princip

Gavrilo Princip. slika iz Terezína gdje je bio zatvoren i umro, foto: Wikipedia

Gavrilo Princip je preminuo 28. aprila 1918. godine (u 24. godini života) od tuberkuloze u zatvoru tvrđave Terezin u Češkoj. Na zidu ćelije u kojoj je umro, Princip je napisao: “Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašiti gospodu…”.

Tri godine kasnije, 1921. godine je njegovo tijelo prenešeno u Sarajevo i pokopano u zajedničku grobnicu atentatora Mlade Bosne.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, na mjestu atentata je postavljena spomen ploča koja je uspostavom Nezavisne Države Hrvatske i dolaskom njemačke okupacijske sile maknuta. Onda je utemeljenjem socijalističke Jugoslavije ploča vraćena i postavljene su stope na mjestu odakle je Gavrilo pucao u prijestolonasljednika.

Zatim su osnivanjem samostalne Bosne i Hercegovine te stope uklonjene, a obnovom fasade muzeja na čijem je zidu bila ploča, i ona je premještena niže.

I kako se vlast smjenjuje, ploča se skida ili vraća…

I šta je Princip bio, heroj ili terorist?

I što reći: napravio je teroristički čin ubivši nevinu ženu i prestolonasljednika koji je čak i imao namjeru napraviti reforme i uključiti Slavene u upravu? Napravio je herojsko djelo zato što nije pucao u nevine već u simbol okupatora svoje države?

Svako ima pravo na svoje mišljenje. Ali historiju pišu samo pobjednici. A njegovo ime će razvlačiti onako kako im odgovara, nekom terorist, nekom heroj, nekom zavedena mladost koja ne razmišlja puno o posljedicama svojih djela.

Ono što je historijski sigurno je samo to da su članovi “Mlade Bosne” bili svih konfesija i da je njihovo neprijateljsto bilo usmjereno isključivo prema Austro-Ugarskoj koju su smatrali okupatorskom silom.

Historijski sigurno je i da je atentat bio loše organiziran i uspio samo pukom slučajnošću, ludom odlučnošću svih učesnika, čak i samog nadvojvode, nesretnom greškom vozača prilikom skretanja u ulicu…
Toliko puno slučajnosti da je sve to zato čak i teško nazvati slučajnošću…Neko bi to nazvao i sudbinom jer je tu odlučila čista igra više pojedinačnih slučajnosti.

izvor: Wikipedia
foto: Wikipedia
naslovna slika: sa  suđenja, Gavrilo u sredini/Wikipedia

Vaš komentar