Dokle će ljudi pričati o različitim poimanjima časti, kad je sve to prolazno, kad svako vrijeme nosi drugu vrstu tzv časti i kad ono, što se do juče smatralo nečasnim, postane odjednom najveća moguća čast?
Hoćemo li naučiti već jednom lekciju iz prošlosti, hoćemo li shvatiti da je jedina čast živjeti u skladu sa samim sobom i svojim vjerovanjima, a ne držati se slijepo svega što okolina nameće?

Udaja za nekog druge vjeroispovijesti

Nedavno je kćerka moje prijateljice izazvala pravu dramu u porodici i među njihovim prijateljima. Roditeljima i bratu, koji čak nisu znali ni da ima mladića, „iz vedra neba” je saopštila da se udaje!

I da im samo taj šok ne bude dovoljan, dodala je i da se udaje za Nemanju, mladića o kome nikad nisu čuli i čije ime im je zazvučalo kao izazov.

Niko od njih nije pitao kako to da se udaje iznenada, je li možda trudna ili je oni nerviraju pa prosto bježi iz kuće, glavna pitanja su bila o Nemanji i činjenici da im baš jedan Nemanja treba da bude zet!
Kad mi je prijateljica, očito nakon neprospavane noći, ispričala sve, bila sam prilično šokirana.
Djevojka ima 26 godina, niti premlada za udaju niti premlada da još čeka na brak.
Istina, ne znaju ništa o budućem zetu, ali kako to da im je važna samo ta jedna činjenica – on je Srbin!

Gdje je nestalo zajedništvo?

Prijateljica mi nikada nije bila vjernik, ni ona ni muž nisu držali do religije, slavili su Bajrame po navici odlazeći roditeljima koji su još bili živi. Nisu išli u džamiju, bar ja to nisam nikada čula, jeli su sve mesne prerađevine ne pitajući od čega su i nikada nisu rekli ništa pogrdno protiv bilo koje vjere.
Čak se smijala kad se šefov sin oženio djevojkom katoličke vjeroispovijesti (namjerno ne govorim Hrvaticom jer joj to nipošto nije svo opredjeljenje, djevojka je puno više od toga) i govorila kako je to dobro i da je to „miješanje” prava snaga Bosne.

Pogledajte i ovo:  70-ti Cannes film Festival: festival trivijalnosti oko izgleda učesnika ili festival filma?

A sad, kad je njena porodica u pitanju, odjednom nema te prave snage Bosne, nema tolerancije niti osmijeha, samo užasnuto brbljanje o tome kako će ih ona osramotiti.

Nisam mogla vjerovati: djevojka radi, završila je fakultet, pametna je, nikada nije pravila probleme a sada ispada da je odluka da se uda za „Nemanju”, najveći problem koji su oni mogli doživjeti!

Mladići i kako lako postaju sljedbenici

Sve me to uznemirilo, podsjećalo na ono čuveno ratno da su „djeca iz miješanih brakova samo amorfna masa” i hrpu sličnih baljezganja iz mržnje ili neznanja. Pa bar ona nije bila takva, nikada!

A onda, malo po malo, shvatila sam cijelu bit problema: muž joj je u stranci koja to neće ocijeniti dobrim, a sin je postao preko noći zadrti vjernik koji je sve njih ubjeđivao da je treba zatvoriti u sobu, da je to najgora sramota koja može zadesiti „pravu bošnjačku porodicu” i da je se treba odreći.
Ispričala mi je kako je potpao pod uticaj mladića s kojima se druži, kako je postao fanatičan vjernik i tjera i nju i sve njih da i oni žive tako, mada mu to još nije pošlo za rukom. Kaže da je neizdržljivo s njim, ne sluša nikakve argumente, stalno citira Kur’an i ponavlja ono što je čuo od svojih prijatelja, a ne sluša ništa od onog što roditelji govore. Htio bi da se i ona i kćerka pokriju i budu „pristojne”, mada zna da su oni uvijek bili neprakticirajući vjernici. I njega je odgajala tako, i bio je „normalan” do prije dvije godine, a sada postaje sve gori i sve žešći u svojim stavovima. I naravno, ne znaju šta da rade i kako da se nose s njim!

Pogledajte i ovo:  Ostavite se politike, vjerski poglavari!

Udati se iz ljubavi ili zbog podobnosti muža?

Rekla sam joj odmah da kćerka nije problem i da, ako je Nemanja dobar mladić koji je poštuje i voli, treba da budu sretni zato što je ona sretna! Zar bi više voljela da se ona uda za nekog s muslimanskim imenom ali crnom dušom, nekog ko će je unesrećivati do kraja života, samo zato da bi joj brat bio sretan?

Djevojka se ponaša onako kako je učila cijelog života, ako je nikada nisu učili da cijeni i dijeli ljude samo na osnovu vjeroispovijesti, ne treba da to rade ni danas. Naravno, pod uvjetom da ni tom momku ništa od toga nije bitno, jer nijedan roditelj ne bi htio gledati kako mu dijete „mijenja vjeru” samo radi ženidbe!

Na mlade je najlakše uticati

Ali sin jeste problem! Nalazi se u najprijemčljivijim godinama, godinama kad mu svi sa strane mogu nametati osobnosti, volju, mišljenja, godinama koje su najbolje za stvaranje terorista, fanatika i poslušnih sljedbenika!
Svaki lider obožava te godine!
Svaki vođa zna dobro da je na mladiće najlakše uticati i, ako ima imalo karizme, uspijeva da od njih napravi poslušne marionete!

Slijedeći naredjenja

Slijedeći naredjenja

Ko su uvijek bili najveći revolucionari, borci, sljedbenici ideologija, nipošto zreli ljudi, već baš ti napola-djeca-mladići koji sa glupim žarom i slijepom odanošću slijede svakog karizmatočnog vođu!
A kad im se hormoni smire i testosteron postigne odgovarajući nivo, često naprosto odustanu ili čak i izdaju sve ono što su glupavo slijedili!
I baš zato, uvijek sam više vodila računa o tome s kim mi se druži sin, kćerka je sazrila puno prije i bila puno odgovornija. Ili je, možda, ženski mozak biološki pripremljen na brže sazrijevanje, brže odrastanje i zrelost?

Pogledajte i ovo:  Ružno vrijeme kad je ”baš si se udebljao/la” najveća uvreda koju možeš nekom reći!

Šta je čast u 21.stoljeću?

„Kakva čast”?!, upitala sam, „o kojoj časti se priča? Pa nećemo dozvoliti da u 21. stoljeću nekakva imaginarna poimanja časti upravljaju životom! Valjda to pripada prošlosti, zar i u Iranu nisu bile demonstracije sa natpisima Nije časno ubijati zbog časti!

Zar muškarci nisu dovoljno ginuli u glupim dvobojima zbog časti, zar nije dovoljno žena ubijeno zbog časti porodice, zar im nisu vezivali stopala, kamenovali ih, spaljivali žive kad im muž umre, sve zbog časti? I koje to lijeve časti, šta je ta čast i kome može značiti išta, u poređenju sa životom!”

Dokle će ljudi pričati o različitim poimanjima časti, kad je sve to prolazno, kad svako vrijeme nosi drugu vrstu tzv časti i kad ono, što se do juče smatralo nečasnim, postane odjednom najveća moguća čast?

Hoćemo li naučiti već jednom lekciju iz prošlosti, hoćemo li shvatiti da je jedina čast živjeti u skladu sa samim sobom?
Moda prolazi, običaji se mijenjaju, shvatanja sazrijevaju, mijenjamo čak i nazive država u kojima smo rođeni a ne možemo da se odreknemo te glupe misaone imenice: čast ili do kada, dokle i da li  je časno slijediti čast vremena u kojem živimo!

Pišite za nas

Postanite autor! Pišite o onome što volite i znate i objavite na našem blogu. Za detaljnija uputstva klknite ispod.