Ma šta rekli, svi mi ljudi volimo kada dobijemo kompliment da izgledamo dobro, bez obzira na to koliko nam je godina. A zašto? Naprosto zato što smo ljudi…

Starenje jeste prirodno ali ga niko ne voli

Nismo više mladi i ništa na nama ne izgleda onako lijepo kao što je izgledalo prije kojih dvadeset ili možda samo deset godina? Ogledalo nam se naprosto ruga kada se pogledamo ujutro a u toku dana ga izbjegavamo? Ništa čudno, ostarjeli smo i to je ljudska i biološka stvar: sve organsko i živo stari i propada, a i mi smo dio prirode. Pa ipak, teško se mirimo s vlastitim propadanjem.

Svi znamo da svi starimo, ali to ne olakšava samo starenje. Znamo i da ćemo svi umrijeti pa ipak se veliki broj ljudi potajno u duši nada da se to ne odnosi na njega i da će baš on ili ona, nekom čudesnom Božjom odlukom, preskočiti smrt…Naravno, preskoče taj doživljaj svi jer smrt i nije doživljaj: moraš biti živ da nešto doživiš, pa tako to i poništava jedno drugo.

Ali starenje pada teško, još teže od same smrti: puno je sjećanja na sebe bivšeg, snažnog i mladog i punog nade u neki poseban život koji samo tebe čeka…a onda od te posebnosti u 99,99 posto slučajeva ne bude ništa. Živimo prosječno, ovdje prosječno loše i starimo isto tako – prosječno loše.

Zašto nam je važno izgledati dobro i kada ostarimo?

Ali zašto i dalje želimo da drugi kažu da izgledamo dobro, čak i kada sami znamo da to baš i nije istina i da, ruku na srce, izgledamo kao i ostali ljudi tih godina: malo tromiji, deblji, podbuhliji i naboraniji, premda smo u duši gotovo isti kao i nekadašnje dijete u nama.
I baš to dijete koje tako voli slobodu, nadu i ljepotu, nekako je i ”krivo” da nam je ta vanjska ljepota još uvijek važna.

Pogledajte i ovo:  Referendum u RS-u: ko se boji rata još?

Naravno, voljet ćemo lijepo i ljepotu sve dok živimo i uvijek biti okruženi njome. Ali se ne možemo lako miriti sa nestajenjem vlastite. Zato što nas more tuđa sjećanja na nas, naša vlastita i fotke i uspomene koje čuvamo.

Najviše bole tuđa sjećanja na nas

Od svega su najbolnija tuđa sjećanja: ako Vas sretne neko ko vas nije vidio dugo i ”uvrijedi” vas riječima ”ne bih te ni prepoznao, da mi nisu rekli da si to ti” ili nešto slično, onda ste neraspoloženi čitav dan. Znam to jer sam sreo druga koji dugo živi u Australiji i koji me počastio rečenicom ”jesi se sj…, nikad te ne bih prepoznao!” Ja sam njemu, za uzvrat, rekao da izgleda odlično i on je sinuo, iako je propao barem kao i ja, ako ne i gore (što je subjektivna stvar). Ali sam ja njemu popravio dan tom sitnom ljudskom pažnjom, dok su njegove riječi meni bile poput uboda.

I upravo zato je važno da jedni drugima uvijek kažemo lijepe stvari, kada se sretnemo: dajimo komplimente jedni drugima, u stilu, Bože, kako ti dobro izgledaš, baš si super, kao da imaš tajnu vječne mladosti i slično. Jer to ne košta ništa a svakome uljepša taj dan, pa i više: ako neko izlazi rijetko, komplimenti ga mogu održati danima. A besplatni su.

Jer nije istina da se ljudi ne boje starosti nego smrti. Mi koji starimo znamo da u toj starosti i nema puno ljepote. Zato je podarimo jedni drugima lijepom riječju.

Naslovna slika: Diego Hernandez/Unsplash