Narod sve gladniji a političari mu kuhaju bosanski ratni lonac

  • Retorika koju slušamo ovih dana liči na onu koju smo slušali devedesetih godina prošlog stoljeća. I kako naši političari propadaju kao političari jer za taj zanat nikada i nisu bili sposobni, preostaje im samo još izazivanje rata kako bi zadržali svoju moć i vlast.

Ko to priprema savršen teren za ratnu oluju?

Retorika koju slušamo ovih dana liči na onu koju smo slušali devedesetih godina prošlog stoljeća, s glupavim ubjeđenjem neupućenih kako ovdje rata ne može biti!

A pokazalo se da može, krvavijeg i okrutnijeg nego bilo gdje u ovoj regiji. I kako propadaju kao političari jer to nikada i nisu bili, našim nacionalnim vođama preostaje samo još izazivanje rata kao jedinog načina da zadrže svoju moć i vlast. Zna se, kad pamet zašuti, puške pucaju.

Zašto građanin nije u središtu?

Tenzije u BiH traju od samog početka jer nijedna aktualna vlast u ovoj državi nije nikada vodila računa o građaninu ove države kao nosiocu i središtu demokratije već uvijek o narodu kao svom kolektivu: tri naroda, tri prava, tri jezika, tri školska sistema, tri historije, tri kolektiva. I tu se izgubila svaka osobnost pojedinca i građanina koji postaje sasvim nebitan jer jedino narod kao kolektiv dolazi u prvi plan. I ostaje jedini bitan faktor.

A to je naročito pogubno u sredinama poput naše gdje sada svaki narod misli za sebe da je ili drugačiji ili bolji od drugih, pri čemu narodne vođe namjerno izostavljaju pojedinca kao nosioca demokratskog društva: pojedinci su opasni, oni misle svojom glavom a ne glavom tog kolektiva, ne dozvoljavaju da im se stvari serviraju bez pitanja, a vođe kolektiva rade upravo tako. Prihvati sve u paketu ili si izdajica! Zaboga, oni vladaju samo da bi tom kolektivu bilo bolje! Toliko bolje da BiH nije nikada bila u goroj situaciji nego sada a njen narod sveukupno jadniji!

Tako se i moglo dogoditi da smo dopustili nedopustivo: da Daytonski sporazum postane kao Biblija ili Kur’an iz kojih svako citira samo ono što mu odgovara. Taj nesretni sporazum, potpisan 1995. od strane Alije Izetbegovića, Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, te s američke strane Richarda Holbrookea i generala Wesleya Clarka je trebalo da bude tek početni okvirni sporazum, dobar i potreban samo zbog zaustavljanja rata.

Daytonsko prekusuravanje

Kritizirali smo ga od samog početka, jer je onemogućio stvaranje države BiH koja bi mogla normalno funkcionirati kao demokratska država građana, kakve su sve normalne države.

Tako sad jedni mogu tvrditi, prema tom istom sporazumu, da se mogu odcijepiti, da mogu osnovati svoju vojsku i napraviti svoju kolektivnu državicu, nebitno da li im je to babovina ili ostavština od prolivene krvi i zločina. I onda postane i razumljivo zašto je tek Komšić povukao pitanje o tome gdje su nestali svi primjerci tog ugovora koje su dobile i čudom izgubile sve tri strane! Lakše se oslanjati na taj ugovor ako ga ljudi ne vide crno na bijelo!

Jer smo Deytonom dobili državu kolektiva naroda u kojoj je samo kolektiv bitan, krdo koje mora misliti jednom glavom i to glavom svog vođe! Svi koji se usude barem malo osporiti mišljenje svog vođe bivaju automatski odstranjeni kao izdajnici svoje vjere i svog naroda, jedinog nosioca suvereniteta.

A kad ne smiješ kritizirati svoje vođe jer ćeš biti izopćen iz svog kolektiva, znak je da ne živiš u demokratiji.

Naše kolektivne dinastije

A da ne živimo u demokratiji, jasno je svima: u Federaciji imamo već više od dva desetljeća dinastiju Izetbegovića koju je osnovao rahmetli Alija. I moramo priznati da je bio daleko mudriji i bolji političar od svog sina koji sve više djeluje kao političko nedonošće!

Da se ne može mjeriti sa perfidnim Ćovićem, davno je jasno jer HDZ vodi uvijek istu politiku mačke i miša, jednako kako je vođena i u ratu u BiH: znaš da je miš tu i da vodi kolo, ali ga ne možeš zakonito optužiti. A u posljednje vrijeme savršeno glumi neutralnu Švicarsku, puštajući Dodiku i Bakiru da mu ostvare sve njegove želje i snove, a da ni prstom ne mrdne!

I dok prvi u Bošnjaka ne uspijeva baš ni u čemu popraviti stanje svog naroda jer ne može srediti ni stanje u svojoj stranci, dotle Ćović čistim ćutanjem i lobiranjem Hrvatske u njegovo ime može dobiti što želi. Zato što je Bakir nesposoban i zato što je tu i vlašću nadrogiran Dodik, nekadašnji socijaldemokrat koji je, sve dok nije stekao apsolutnu vlast, javno i jasno jako volio Ameriku i njenu politiku. Dok mu je to odgovaralo radi ličnih ciljeva, i to u doba najžešćeg američkog pritiska na Srbiju! Tada se slikao s Madeleine Albright i bio „dašak svježine u politici” s ovih prostora. Dašak koji se javno na televiziji pitao zašto se Karadžić i Mladić ne predaju ako, kako tvrde, vole svoj narod jer ne smiju dopustiti da čitav narod ispašta zbog njih!

Bile su to njegove riječi i izjave čovjeka u koga su nekada svi vjerovali i koji je shvatio da, kad gubiš, moraš igrati na kartu etnosa: u zemlji u kojoj je kolektiv sve, on je poveo kolo na čiju muziku taj kolektiv uvijek zaigra: nacionalna ugroženost!

Ali će, nesrećom, sada morati odigrati kolo do kraja, jer je to đavolje kolo: ako mu dozvolimo da ga odigra do kraja, može dovesti jedino do rata; ako sam prestane da igra, izgubit će vlast a to veliki vožd i vođa ne može niti zamisliti. Zato igra na ovu ubilačku kartu koja mu je još jedina preostala. Kartu u kojoj su sada Karadžić i Mladić paćenici srpskog naroda a Krajišnik se ponovo uvodi na mala vrata u politiku. Makar radi očuvanja svetog pisma, ćirilice! Jadna ćirilica, kad je brane osuđeni krvnici!

Uloga Hrvatske i Srbije

Predsjednica Hrvatske se duboko zamjerila ovdašnjim ljudima tvrdnjama da se vjera radikalizirala i da se boji za sudbinu hrvatskog naroda. Nesumnjivo je da i Hrvatska ponovo ističe samo jedan kolektiv i jedan narod, hrvatski i da je priča slična priči iz devedesetih. I istovremeno su uvrijeđeni srpskim čokoladama a nimalo podizanjem spomen-ploča ustašama i ubicama iz Jasenovca!

Srbija sa Nikolićem kao da čak započinje i popravni ispit iz tih nesretnih devedesetih, iako bi trebalo da povede računa o svojim građanima koji žive bijedno kao i mi. Pričaju stalno o zvjerstvima prema Srbima u 2. svjetskom ratu a zaboravljaju koliko su zvjerstava i sami počinili u devedesetim godinama! Vrijeđa ih spomenik u Jasenovcu a ne vrijeđa takvo ruganje žrtvama  u Prijedoru. Zaboravljaju da je njih ta ista velikosrpska politika dovela na prosjački štap i čak im i oduzela a ne donijela teritoriju. O ekonomiji da se i ne priča, ona akterima političke scene regije više nije bitna, potpuno su je uništili i pokrali.

Pogledajte i ovo:  Diskriminacija prema godinama starosti

I tako se naši susjedi opasno igraju našim glavama, kao da se rat odavde ne bi prelio i na njih! Bosna im je, očito, važna: svi pričaju o njenoj dobrobiti a rade na njenom uništenju. Dok pričaju o Evropskoj uniji, sanjaju o svojim velikim državama. I uvijek na račun Bosne. Bosna u igri „između dvije vatre” je igrica kojom se uporno zanimaju svi oni već stoljećima. A Bosna izdržava, stoljećima.

Nijedan političar iz ove male regije očito nema sposobnost da upravlja državom pa uzimaju štake etnosa, nekakvog nacionalnog ponosa, odrednica mrtve prošlosti i floskula koje su svaki put padale u historiji.

Ali je bitno to što su te floskule pri tom uvijek davale, dok je to trajalo, i apsolutnu moć njihovim nosiocima, ono za čime oni i žude! I uvijek odnosile milione života.

Ali koji vođa brine o životima svog naroda? Zar nije sveijedan veliki apsolutist pucao i u svoj narod, ako postane neposlušan? Zar to ne čine i danas, čak i lideri koji se ovdje slave? Narod je samo kolateralna šteta u borbi za njihovu moć i, dok to ne shvatimo, naši životi će biti bitni koliko i životi goveda i ovaca mesarima.

Politika je postala septička jama društva

I nikada nijedan vođa nije sam od sebe dao ostavku niti priznao da je nesposoban. Vlast kao da ima neku neobičnu ovisnost o kojoj mi mali ne znamo ništa; moć koja je tako primamljiva da od socijalista i demokrata stvori Dodika, od čovjeka koji je izjavljivao da se nikada neće baviti politikom – Bakira a za Ćovića pokaza da je i dobar inženjer, kao što mu i kaže struka, jer je od 1994, kada je ušao u politiku, stalno bio u žiži optužbi i osuda za zloupotrebu položaja: 2005.  ga je Paddy Ashdown smijenio s mjesta u Predsjedništvu zbog zloupotrebe dužnosti; nastavio je ređati optužbe za zloupotrebu, pa osudu 2006. u vezi Lijanovića, onda optužbu 2009. u vezi kupovine stanova pojedincima, afere za aferom. I čak i razlaz HDZ na dvije stranke u njegovo doba! A uvijek se dočeka na noge, vrati na vlast i, očito, i u Predsjedništvo i uvijek tvrdi da se bori za ovdašnje Hrvate koji su „europska snaga BiH”?!

Valjda Srbi i Bošnjaci nisu spremni za Evropu. I valjda ne zna da se Hrvati, kao najmalobrojniji u BiH, najbolje mogu zaštititi u građanskom a ne u društvu kolektiva!

Sve najsvjetliji primjeri svog kolektiva, svojeg naroda koji odavno skapava od gladi a sada je osuđen i od zime: sa infrastrukturom koju nisu obnavljali nikako od Titovog doba, pravo je čudo da se „samo” 9 ljudi smrzlo za ovih par prehladnih dana! Čudo, ali kad znaš da je čitava Evropa, ubrajajući i nas,  izgubila ukuono 60 ljudi, na tolike milione Evrope da otpada 51 osoba, naših 9 smrznutih jadnika su jasan pokazatelj našeg stanja. Ali dobro je i da išta još funkcionira. Naravno, osim srbovanja, hrvatovanja i bošnjakovanja, u čemu smo definitivno nenadmašni! Iako tu možemo s pravom „zahvaliti” Srbima.

Međunarodna zajednica je potpuno nemoćna

Većina ljudi i dalje misli da je sve samo podizanje tenzija radi političke dobiti i da će se stanje srediti a međunarodna zajednica umiješati i išamarati Dodika.

Koja međunarodna zajednica? Evropska unija je i sama prepuna problema, čak i bez izlaska Velike Britanije: ekonomija je u rasulu, pritisak izbjeglica je sve veći i veći, nezaposlenost raste i zbog svega samo bujaju nacionalistički pokreti.

Ni za Ameriku se više ništa ne zna jer je Trump nepoznanica svima. Svaka pojedina država EU ima svoje probleme a uz to mi i nemamo nikoga ko bi lobirao za BiH. Baš nigdje. Dodik ima svoje srpske lobiste, Ćović ima hrvatske a BiH je ponovo bez diplomatskog oružja.

Jedino još Moskva jača i to plaši samo zato što niko ne zna dokle su spremni ići protiv NATO-a. I koliko će i hoće li podržati Dodika radi svojih ciljeva. A taj cilj nije niti pravoslavlje niti Srbi niti Dodik. Cilj je nadmoć nad Zapadom i u svijetu.

Inzko zato i daje tek deklarativne izjave od kojih Dodik s pravom pravi šprdnju jer je očito da Inzko nema baš nikakvu instrukciju od međunarodne zajednice da nešto poduzme. Američka ambasadorica se ponaša isto, dajući izjave o obavezi poštivanja sporazuma. Niko ne poduzima ništa osim čuvanja vlastite pozicije: Inzko žali što će uskoro morati ići s ove pozicije koja mu je godila, a američka ambasadorica ni sama ne može biti sigurna u svoj položaj. Ne zna sigurno šta će biti nakon Trumpovog stupanja na dužnost.  I svi su puni deklarativne osude ali ne čine apsolutno ništa. A vrijeme prolazi, Dodik se osilio sa igranjem državom jer vidi da mu, za sada, niko ne pali šamare. A uskoro može biti prekasno.

Može li opet biti rata?

Dodik vodi kolo rata i igra sve jače. A dvadeset godina je bilo dovoljno i Evropi i svijetu da zaborave užase 1. svjetskog rata i započnu drugi, još ubitačniji i stravičniji.

Zašto onda neko misli da nama 20 godina nije dovoljno? Zar nije stasala nova generacija, ona koju će vođe povesti da gine i strada za njihove ciljeve. Da mogu srbovati na svojoj zemlji! Da mogu jesti zlatnim kašikama! Da mogu stolovati u svojim kraljevskim gradovima i ispovijedati svetu katoličku vjeru. Da nestanu i zatru se svi! Sve u ime naroda!

A ne bi bilo zgorega da pročitaju i pripovijetku zaista velikog Srbina, Laze Lazarevića „Sve će to narod pozlatiti”. I shvate da se sve ratne priče uvijek završavaju onim „sve će to tebi Bog platiti”. I izgubljenim životima. I grobljima. A započinju bajkama o slavi, časti i veličini. I izvrtanjem historije i istine. I blaćenjem drugih. Traženjem krivca samo u drugima. Istim onim bajkama koje su pričali svi propali političari svijeta. Oni koji su karijeru uvijek završavali u krvi svog vlastitog naroda.

Vaš komentar