Da li nas raduju iznenadni dolasci rođaka?

Sinoć smo ispratili naše rođake u Norvešku: bili su u posjeti 14 dana i ispremetali i poremetili naš život gore nego što bi to učinila prirodna nepogoda.

Nije problem u novcu ili višku hrane koji sam morala spremati, niti količini veša, posteljine i prljavog posuđa koje je prošlo kroz moje ruke ovih dana; nije ni da su bili zahtjevni, jeli su što smo pripremali, hodali tamo gdje smo ih vodili, lijegali kad smo i mi i nisu nam noću remetili mir! Sve u svemu, bili su „dobri gosti”, osim što su ostali barem desetak dana previše!

Već kad su nam se najavili sedam dana prije, moja kćerka je počela sa „rondanjem” u stilu šta će nam, pa ja ih i ne znam, odakle sad ti rođaci uopće! I sin se brzo priključio brundajući kako neće imati mira u rođenoj kući, kako će tek sada kupatilo biti zauzeto po cijeli dan, da ne smiju i ne mogu spavati u njegovoj sobi ili, ako hoćemo, da njega pošaljemo negdje na put o našem trošku, da nam bude lakše sa smještajem.

Najprije sam ćutala na sva njihova gunđanja, pomalo se i slagala s njima jer su to rođaci (istina prvo koljeno) s kojima i nismo održavali bogznakako čestu vezu, nismo se vidjeli deceniju, a bili smo bliski samo u djetinjstvu, jer su naši roditelji tradicionalno čuvali dobre porodične veze i često smo posjećivali jedni druge.

Sva ta bliskost je prestala sa smrću njihovih roditelja, nisam poznavala dobro ni muža svoje rođake a kamoli njenu djecu, već odrasle djevojke u ranim dvadesetim. I nisam bila oduševlena pomišlju da neću moći čestito ni popiti jutarnju kafu u miru, moj svakodnevni ritual kojim počinjem dan i zabranjujem da me iko ometa: morat ću pripremati doručak i pričati s gostima stalno, ja koja nikada nisam bila jutarnji tip! Da i ne pominjem odlaske u WC i kupatilo za toliko ljudi.

Sve i da sam imala novaca da ih smjestim u hotel, sigurno bi se uvrijedili, jer su htjeli k nama, znam da je sama mogla platiti hotel, da je htjela. Pretpostavljala sam da je željela da vratimo našu nekadašnju bliskost, zajedničke tinejdžerske izlaske i porodične doživljaje iz davnih šezdesetih i sedamdesetih. I meni bi to sve bilo drago, samo da se sve to ne mora odvijati u našem premalenom stanu.

Šta sve poremetimo prilikom dolaska gostiju na duži period?

Imam li dovoljno kauča, posteljine, peškira i sličnih stvari, bile su samo male brige u odnosu na to koliko ću hrane morati pripremati, koliko će svi troškovi iznositi i da li ću ostati bez kinte, nakon posjete rodbine o kojoj već dugo nisam ni razmišljala, a kamoli da mi je nedostajala.

mikro porodica

mikro porodica

Moja svekrva je bila ljuta, kad je čula šta moji ukućani govore:
„Ponašate se kao da će vam neko odnijeti kuću, sram vas bilo!”, govorila je.

Pogledajte i ovo:  Recimo NE predrasudama protiv starijih!

„Nekada su ljudi imali puno manje i stanove i puno manje novaca, ali su bili gostoprimljiviji 1000 puta od vas. To vam je najbliža rodbina, a vi bi da ih i ne dočekate! Ni ne znate nikog od roda, sutra se možete početi zabavljati s nekim, a da niste ni svjesni!
Šteta što nećete moći buljiti po cijeli dan u te telefone, nego ćete morati voditi prave razgovore!”

Muž i ja smo se polako navikli na činjenicu da će nam stići gosti i djeci smo zabranili da se bune. Pokušavali smo da ubijedimo i njih i sebe da je porodica bogatstvo i da je krvna veza nešto najjače što može spajati ljude međusobno. Naravno da nismo uspjeli, smijali su se jer je „ta veza toliko jaka da mi nikada nikome ne idemo, ni nama ne dolaze, niti znaju ikoga, osim naših roditelja i braće i sestara. Kakva je to porodična veza i bliskost, ne znaš ni da neko postoji, dok ti se ne uvali u kuću?!”

Stigli su popodne i to veče je bilo usiljeno, priče u stilu „baš su porasle, jesmo ostarili, sjećaš li se i slično”, a kad su otišli u sobu na spavanje ( na dva razvučena kauča), moji ukućani su se sašaptavali, ne želeći da ih čujem. Načula sam samo „ja ću poludjeti za 14 dana” što je izrekla moja kćerka i potvrdan sinov odgovor, a i ja sam se skamenila pri pomisli na duge dvije sedmice pred sobom.

Djeca su se smirila već sutradan, kad im je moja rođaka Remza podijelila dosta markirane odjeće i parfema kao poklone. Očito je da mlade možeš lako kupiti, a i dvije Remzine kćerke su se lako uklopile s njima i nikoga od mlađih gotovo da i nismo viđali, osim na obrocima.

Mi stariji smo se polako otkravljivali, pričali jedni drugima o sebi i uskoj porodici, životu, upoznavali se ponovo i brzo se dopali jedni drugima.

Stare slike i porodične uspomene

Stare slike i porodične uspomene

Bilo je lijepo saznati stvari koje nisi znao iz prošlosti svojih roditelja, prolaziti u mislima nekadašnjim ulicama i sretati nestale i zaboravljene osobe, ponovo se vidjeti mladim u tuđim očima i osjećati nešto od nekadašnjeg žara! Zaista je bilo lijepih trenutaka, ali je pritisak kuhanja, pranja i čišćenja, pažnje kad odlaziš u jedini WC u stanu, šaputanja da te ne čuju bio prevelik, kao i prisila da izlaziš van gotovo svaki dan i bacaš novac. Bila sam umorna, lijegala posljednja i ustajala prva kako bi sve bilo u redu, iako znam da je raspoloženje domaćice puno bitnije od sređene kuće. Robujući sopstvenim navikama urednosti, bila sam stalno umorna i ne previše raspoložena, ali sam se trudila da to niko od njih ne primijeti. A u krevetu sam brojala dane do njihovog odlaska…

Pogledajte i ovo:  Pokrivanje lica muslimanki iz religioznih razloga je zabranjeno, kaže šeik Khaled Omran

Velika porodica: blagodat ili prokletstvo?

I eto, dvije sedmice su prošle, kuća je očišćena, vraćena u normalno stanje, novaca ima jer su oni dosta toga plaćali i, kad sam se odmorila, mogla sam sasvim lijepo sumirati sve.

Niko nam nije „pojeo” kuću, sve je na svom mjestu, nisam potrošila puno više nego normalno, a saznala sam dosta o svojoj porodici i prijateljima, o mnogima koje dugo nisam ni čula ni vidjela, ponovo se zbližila s rođakom i njenom porodicom i intenzivno živjela 14 dana!

I zašto onda ne žalim za njihovim odlaskom, zašto smo postali tako samodostatni, porodica sada znači samo mama, tata i djeca, bake i deke ako zatrebaju i nikako drugačije!

Šta je to promijenjeno u našim glavama da više niko ne želi da ga rodbina posjećuje, da više niko i nema bliskosti s njom, da se mi u gradovima zatvaramo u prave mikro porodice od 4 člana kojima smeta svako izvan tog kruga?

Zašto su nam srca toliko skučenija, da li nam zaista treba toliko privatnosti koliko tvrdimo i da li je pravo starinsko značenje porodice nestalo?



U Srbiji i mnogim nekadašnjim državama bivše nam domovine, rođake su nazivali braćom i sestrama, sestra od strica, brat od tetke, označavajući tako najviši stepen srodstva!

A danas već dugo imamo mnogo braće i sestara koji i ne razgovaraju, mnogo nas koji nemamo kontakta ni s kim, osim s roditeljima i stvarnom braćom ili sestrama.

Je li to puno gore od vremena kad su porodice brojale stotine tetaka, stričeva, dajdži, ujaka i ostalih, kad su i pra… pra… neki ravnopravno učestvovali u određivanju sudbine nekog iz porodice, kad su porodica i njen značaj i obraz bili važniji od svakog pojedinca unutar te porodice?

Porodicno okupljanje nekada

Porodicno okupljanje nekada

Jesmo li ostavili iza sebe nešto što je važno i potrebno svakom biću, značaj pripadanja nečemu i nekome, značaj važnosti krvi, pa čak i kad je to na štetu pojedincu, čak i kad te prisilno udaju, žene, razvode, tjeraju u školu koju ne želiš, zacrtavaju ti sudbinu koju nikada nisi želio sebi?

Pogledajte i ovo:  Odnos svekrve i snahe u 21. stoljeću

Mikro porodice

Propuštamo li puno napuštanjem oslonca šire porodice i mudrosti većine ili je dobro što se ponašamo onako kako mi želimo, ne glumimo niti ljubav niti pripadnost, ako je stvarno i ne osjećamo!

Da li su bili u pravu naši stari koji su pomagali radije svojem rodu, čak i kad su ga prezirali, nego nekom strancu kojeg su poštivali?

Da li su moja djeca na gubitku zato što nisu bila okružena tetkama, dajdžama i dajdžinicama i nihovom djecom, kao ja i moj brat ili su samo spašena od njihovog silnog petljanja oko toga s kim izlaze, kako uče, s kim se druže i slično, što smo prolazili svi mi u djetinjstvu i mladosti?

Jesmo li u pravu što smo se postavili kao jedini autoriteti svojoj djeci baš mi koji smo imali desetine porodičnih autoriteta dok smo odrastali?

Davno sam čula poslovicu, „Što dalje od familije, bliže si Bogu!” Znam da je to stara poslovica, govorila je moja nana kojoj je miješanje porodice zagorčavalo život i uvijek sam se smijala kad je to govorila.

I iskreno, mislim da je bila u pravu: malo ko od onih silnih tetaka i dajdžinica me stvarno volio, dosta ih je bilo podmuklo i nesvjesno željelo da ne uspijem ni u čemu, kako bi njihova djeca djelovala bolja od mene i brata.
Malo njih je i ostavilo nekog traga i dobrih uspomena, i danas volim samo tu nanu i jednu tetku, ostale sam već davno izbrisala iz sjećanja.

I zato znam da je u redu što smo postali mikro porodice i što svu rodbinsku ljubav dijelimo na tako malen i uzak krug: dijeliš je na manje ljudi i svako dobije više, a ostane ti ljubavi i za prijatelje i ljude oko tebe!

Mikro porodicaNaravno, lijepo je imati dobre odnose sa svima, pa i sa porodicom, ali druženje na silu samo zato što s nekim dijeliš zajedničke pretke, nipošto ne treba produžavati. Lijepo je i što su nas posjetili moji rođaci, ničim izazvani, ali bi bilo puno ljepše da mi je bila prijateljica iz Zenice i njena porodica! Ili da je moja rođaka ostala 3-4 dana jer, po onoj narodnoj, svakog gosta – za tri dana dosta!

Pišite za nas

Postanite autor! Pišite o onome što volite i znate i objavite na našem blogu. Za detaljnija uputstva klknite ispod.