Jedimo puno povrća, izbacimo meso: ne jedite mnogo, ne pušite, ne pijte, obavezno vježbajte…sve su to stvari s kojima današnji aktivni ljudi moraju da žive, iako su pri tom izgubili iz vida činjenicu da takav život i nije vrijedan življenja!

Davno su bila vremena kad se ljepota ljudskog tijela mjerila količinama mesa: što veći obujam grudi, kukova, butina – značio je viši rang, bolji staus i veće poštovanje u društvu! Grci i njihov hedonizam, ono savršeno uživanje u svim blagodatima koje nam život može pružiti, značili su i beskonačne gozbe, uživanja u hrani, piću, svemu… Slike starih majstora, pa čak i religiozne, imaju uvijek pehare i pladnjeve, a da ne govorimo o oblinama ljudi na slici.

Naravno da moramo imati mjeru, ali zar nam je uskraćivanje svega sada postala jedina mjera?

Uskratiti sebi sve – to je postalo jedina mjera po kojoj se živi!

Gledam svoju odraslu djecu i iskreno ih žalim: žive u vremenu u kome je hrane u izobilju, a oni se odriču maltene svega, samo da se ne bi, ne dao Bog, udebljali…

danasnja-trpeza

Ovako izgleda danas „bogata” trpeza: lijepo servirano ali ljepše za oči nego za stomak

Ako kćerka pojede kolač više, osjeća toliku krivnju da kaže da je „odvratna sama sebi koliko ždere”, iako nema puno iznad pedeset kilograma! Stalno se vagaju, odmjeravaju, traže nove vježbe po internetu, mjere kalorije, uskraćuju sebi sve što vole i – nakon tog nikakvog dana na poslu i nikakvog obroka, idu u teretanu i krivo im je što ne mogu naći i ličnog trenera! Taj je skup, plata mala, potroše je na odjeću u kojoj izgledaju vitko, na kozmetiku koja ih „održava mladim”, na beskonačno iscrpljivanje svojih jadnih tijela. Kako su to i gdje zaboravili da i uživaju u životu?!

Pogledajte i ovo:  8.mart i čime su žene u međuvremenu doprinijele čovječanstvu!

Kako smo jeli nekada?

nekadasnja-trpeza

A nekada smo trpali na stolove sve i znali u tome i uživati

I mi smo bili mladi, i u naše vrijeme je bilo lijepo biti vitak, ali te niko ne bi poprijeko gledao ni zbog viška kilograma. Znalo se da je sve za ljude, i debeli i mršavi su imali isti status, niko se nije mučio nikakvim strahovitim trčanjem prije ili poslije posla, već bismo se lijepo najeli i – legli! Govorilo se da i „pas legne dok se ručak slegne”, spavalo se sat- dva, pila se kafa, jeo kolač i onda izlazilo u goste ili primalo goste, šetalo i zezalo…

Ako se pretvorite u brojalicu kalorija, ako čitav dan razmišljate koliko ste pojedili a koliko „izbacili” vježbom, ako poslastice samo gledate izdaleka i umjesto svega jedete tek brokule, salate i slične „delikatese” a kolač uvijek zamijenite jabukom – živite li uopće?!

Mi stariji i danas živimo tako, a kažu da nikad nije bilo ovoliko starijih ljudi na planeti! Je li zato što smo jeli šećerne kocke kad nije bilo slatkiša, što smo jeli masnu, ukusnu i bogatu hranu, domaće i uvijek domaće obroke, prejedali se praznicima bez imalo opterećenja o kalorijama i brojkama? Je li zato što nam uživanje u sitnim životnom slabostima nije izazivalo stres? Naravno da jeste, u životu se mora i uživati!

Umjesto razmjenjivanja savjeta o „najboljoj dijeti” ili „savršenim vježama za mršanje”, nije li vrijeme da počnete međusobno da se istinski družite, hodate a ne vozite autima, ne buljite u telefone već u ljudska lica i ostavite bar taj stres oko hrane iza sebe? Jer ako ovako nastave, ova generacija milenijalaca neće doživjeti starost, pogotovo ne ovakvu kakvu mi doživljavamo danas. Nismo ni svjesni koliko stresa nosi sa sobom život u kojem se mjeri sve osim vrijednosti samog života!