Ne penzionišite mozak kada se penzionišete, čuvajte mentalno zdravlje

  • Nauka je dokazala da ljudi koji odu u penziju istovremeno penzionišu i svoj mozak pa im kognitivne sposobnosti brzo opadaju: što ranije odete u penziju, to je proces propadanja brži. Nikada ne penzionišite mozak!

Svi mi koji radimo sanjamo o danima odmora. Dobro, ne baš o danima penzije jer je nikakva i ne možeš živjeti od nje. Ali zavidimo onima koji imaju svo slobodno vrijeme svijeta da se posvete onome što vole.

Čini se divno: čitate o biznis mogulima koji se ”penzionišu” sa 30 ili 40 godina jer zarade dovoljno da ne moraju više da rade. Mogu ležati na plaži po čitav dan i ispijati koktele, putovati, obilaziti šoping centre, muzeje, kafiće, kina, baš sve što požele. Kakva divota…Ali je li išta onako divno kako mi to zamišljamo?

Šta je ”mentalna penzija”

Kad je prije 7 godina izašla studija dvoje ekonomista, Susann Rohwedder i Roberta J. Willisa pod nazivom ”Mentalna penzija” (objavljena u The Journal of Economic Perspectives, u zimu 2010.), pisalo se dosta o njoj. I The New York Times je o tome objavio opširan članak jer je istraživanje zasnovano na opsežnom ispitivanju u SAD-u, Engleskoj i više država Evrope. I dokazalo je da je kognitivna memorija starijih stanovnika u direktnoj vezi sa vremenom penzionisanja: u zemljama koje ohrabruju stanovnike da se penzionišu ranije, svi oni iznad 60 su postigli duplo slabije rezultate od onih u SAD-u, gdje ljudi rade do kasnih godina.

Kognitivni test je bila lista od 10 imenica koje su stariji stanovnici morali ponoviti nakon što je čuju, kao i 10 minuta kasnije. Najveći broj bodova je bio 20, što znači da su oba puta trebali znati svih 10 imenica. Najveći broj bodova u prosjeku su osvojili Amerikanci, ukupno 11, zatim Danci i Englezi, malo iznad 10, Francuzi 8, dok su Italijani imali 7 a Španci 6. Ove zadnje zemlje daju mnoge povlastice ljudima da se penzionišu što ranije. A da je test bio i kod nas, rezultati bi bili porazni.

Kako spriječiti mentalno propadanje?

A ako mislite da je to zato što se neki ljudi ne znaju nositi s penzionerskim danima onako kako biste vi to znali, griješite. To što učite neki jezik, znači da ste bolji u tom jeziku; ako rješavate križaljke ili zagonetke, samo se prakticirate u tome; ako planinarite, vježbate tijelo; ako pišete ili čitate, ni time ne popravljate rezultate.

Poenta je da niko i ne zna zbog čega mozak nakon penzionisanja propada: da li našem mozgu treba stres koji imamo dok radimo, da li nam nedostaje socijalno okruženje na poslu, obaveze koje ne smijemo preskočiti, trka ili osjećaj da intenzivno doprinosimo društvu i porodici i da smo prijeko potrebni? Nema odgovora osim da jeste nešto od toga.

Znači li to da moramo živjeti otužan život onih starih koji mole da ih ne šalju u penziju i da se moramo ubijati od posla do smrti? Nije li to bijedna budućnost?

Ni svaki posao nije podsticajan za mozak: imate toliko dosadnih i monotonih poslova koji čak i ne traže da se mozak aktivno uključuje. Pa kako takav posao može niti bolji od penzije u kojoj taj isti radnik ispija kafe, kiseli noge i rješava križaljke?

Današnji istraživači te teme kažu da je ona tek dotakla vrh ledenog brijega i samo otvorila priču, radeći tek jednu vrstu kognitivnog testa. Ali je ukazala na bitne stvari i propuste koje su nas od malena učili da pravimo.

Obavezno učite i radite čitav život

Čitanje knjiga nije dovoljno da se spriječi kognitivno propadanje, kaže nauka

Kao prvo, prema učenjima dr Rachel Wu, profesorice psihologije na Univerzitetu California-Riverside, svi odrasli, bez obzira na dob, pate od kognitivnog propadanja samo zato što su nas pogrešno učili: uče nas da je u redu učiti kada si mlad i da tada smiješ praviti greške. Čim pređeš izvjesne godine, greške se teže toleriraju, govorimo (jer su nam tako govorili) da teže učimo, ne ohrabruju nas na mijenjanje struke niti učenje novih zanimanja. Tako praktično, kada vam je 40, 50 ili više, ne možete niti pomišljati na promjene posla, zanimanja ili struke, odnosno, tako su nas naučili. I mozak nam već tada počinje da se penzioniše… Umjesto da zadržimo kognitivnu aktivnost, mi dozvoljavamo pogrešno naučenim stvarima da nam kradu najvažniju stvar, naš mozak i naše pamćenje.

Ostati mentalno aktivan je imperativ zdravlja u kasnijim godinama

Moramo ostati aktivni, ne samo fizički. Ne moramo imati posao u firmi, ali moramo sami sebi naći važan posao, kada se penzionišemo. Naravno da to zvuči tužno ili čak i ironično, činjenica da nas posao održava britkim i da finansijska nezavisnost nije sve. Ali slika nije tek crno-bijela: naprosto trebate da znate za šta se penzionišete a ne od čega se penzionišete! Moramo ubaciti neki ”smislen” rad u našu penziju, nipošto ne smijemo ležati na kauču, dremuckati i čekati događaje i život oko nas da nam se ”dese”.

Pogledajte naše starije sugrađane: postali su gotovo depresivni, sa osjećajem nepotrebnosti, suvišnosti i smetnje mlađima. A kad su tek stupali u penziju, bili su još tako puni snage, želja i volje…Oni nisu znali ono što znamo mi danas. Znamo da je naš mozak ono što održava sve: držite ga u redu da bi i sve ostalo bilo u redu. I naravno, razmislite dobro za šta ćete se penzionisati i kakvu vrstu smislenog rada morate uvesti sami sebi! Jer nauka ne zna odgovor na ovu tajnu ali zna da nam je rad potreban.

Zvuči gotovo ironično da, ma kako bili finansijski neovisni, rad ipak, održava čovjeka…

izvori: The New York Times/Lifehacker/American Economic Association

Vaš komentar